O,vitalnoj tački spoja,koja omogućava istinsku jednakost polova.O,femizmu i mačizmu…O,ženskizmu i muškizmu…O,jednakom učešću jedne i druge strane.O,sudaru femura i tibije i propratnih više koji kao da regulišu,ali ne regulišu.Da li su „doktori „od ravnopravnosti svoj posao dobro odradili.Možda nošeni velikom željom u suprotno je pretvorili.Ostalo je samo na ravno i pravo,bez savitljivosti,odskoka,doskoka.Da li je to najviše što može ili ipak može.
O,lomu patele te čašice koljena iz koje su se ispile sve žuči i slasti.Sujeta,ego i otrov kao glavni sastojci pojedinačne infuzije oslabljuju sve te vezivne bitne spone.O,tom koljenu kao najsloženijem i najvećem i najbitnijem zglobu.O,tom koljenu koje nosi kompletan teret.
Ono spaja i razdvaja te dvije ključne kosti.Te dvije kosti koje igraju igru nadgornjavanja.Ko će koga nadmudriti,nadigrati.Ko će se više pitati.Ko će koga ispod oka gledati i slaviti „mudrost“svoju.Ko će likovati,da je sve po njegovome.Ko će objavljivati unaokolo da se vrte oko malog prsta.
Ko će ćutati,a ko govoriti.Ko će biti vidljiv,a ko nevidljiv.Ko će koga potčiniti,jer drugačije ne može.
I pukoše prednji ukršteni,lateralni i kolateralni ligamenti.Dva prednja ukrštena ligamenta su tu u glavnoj funkciji stastabilnosti.Njih odavno više nema.Pokidane su veze,koje spajaju.Ruptura zajedništva nasta.Ah,oni pucaju kada se limiti njihove elastičnosti prekorače.Oni drže kosti u poravnanju,dok mišići pomjeraju zglob.Atrofiraše mišići.Pukoše i meniskusi.Ti meniskusi amortizeri,stabilizatori…riječi,mekane tvorevine koje olakšavaju pokrete zgloba doživjele su upalnu fazu.U zajedništvu koljenični zglob najveći.Ali,pojedinačno pogrešno iskorištenih pet minuta slave,učinili su ga nestabilnim.Izolovani pritisci,udarci pod uglom,uvrnuće,snažni ugaz,precjenjivanje,istegnuće svakog pojedinačno u svojih pet minuta slave stavili su ga van upotrebe.Godinama ,od pamtivijeka pritisci su stvarali tu ozbiljnu rupturu.Kosti su se sudarale,trošile.Borba za prevlašću u trajanju.
Nastala je artroza.Propadanje.Kosti su postale krhke,lako lomljive.Izgubila se koštana masa.Umorili su se od igre.Snage više nema za održavanje strukture.Koljeno ispada.Guraju ga u nervozi na svoje mjesto.I,tako milion puta,ponovljena radnja.I,više nije moglo.Odlazi se,napušta ta savršena,a vrlo osjetljiva zajednica.Iako prijeti prekid funkcionisanja i zaključavanje zgloba.Pristali su svjesno da svoju potrebu za biti heroj,vladalac,kontrolor i ono moja je zadnja zamijene vještačkim koljenom.Pristali ili pod pritiskom posustali.Pristali pod lažnom maskom o zajedništvu i potajnom o rupturi.AI partneri slijede…da li vrijedi?Ili smo ih sami prizvali.Pazi šta želiš,možda ti se i ostvari i u najavi već dobili.Sami smo se preslikali u nju istu.Paradoksalno zvuči,ali podsvjesno to smo i željeli,robota pored sebe.
Trud se samo isplati,ako je obostrano.Ako,podstičemo jednako jednu i drugu stranu.Nikako izolovanjem i guranjem druge strane u ćošak.Nikako isključivanjem.“Koljeno“ravnopravnosti jedino uspiješno profunkcioniše ako se svi „mišići“ stave u punu funkciju.Ako,se jako bitni ili manje bitni elementi jednako uvežu.Jedino i samo tada ne propada,iskače.Samo oni dvoje ili uz pomoć „trenera“,zajedno u istoj sali,dolaze do zajedničkog cilja.
Želja za ljudskim dodirom,riječju,prisustvu,ljudskošću,empatijom,ljubavlju,toplinom neka prevagnne u nama i pokrene taj zglob ravnopravnosti.U suprotnom gledaćemo u AI partnere.
Desilo se…
Ostavite odgovor