Dok prži jače nego ikad u tom periodu dana a sve živo bježi u što dublji hlad tražeći vodu, sunce skoro da se mrzi koliko žari.
Vatra, živa vatra, rekli bi stari.
Držeći se za ruke mladi par vuče kofere uglačanim pločnikom starog grada, lako odjeveni, u bijele lanene krpice. Na uglu ih dočekuje vodič koji će ih odvesti do hostela…usput čavrljaju o svemu, o vrućini o pretjeranom znojenju, o gužvi u saobraćaju, dugim kolonama…pa o mogućem hladnom piću i klima uređaju, gdje je najbliži bazen, koliko je daleko plaža i o tome kako je sve ovo ipak pogodno za izgubiti koji kilogram…
Vodič odjednom zastaje, posmatra ih i primjećuje da su sasvim fit, super ste, pa vi ste kao izvajani.
Zatim zapaža dvije tetovaže na sredini njenih listova.
Naopako ispisane kao dvije veće poruke.
Ona šeretski, primjećujući nedoumicu, savim slobodno zvonkim glasom obznani…
“To što je napisano neka ostane tajna, kao što sam i ja cijela tajna za njega… Neka polako otkriva…pročitaće dok bude uživao u meni…”
Marko je išao korak-dva iza i slušao. Gledao je njeno vitko, gipko tijelo i zamišljao kako on u izvjesnoj pozi čita sa tih njenih listova dok su mu poruke pred očima…
osjeti blago buđenje…pritisnu rukom kroz džep i požuri da ih mimoiđe…
Uh, živ sam, promrmlja sebi u bradu.
Usput je premotavao sve svoje moguće veze koje bi mogle da mu daju potpunu satisfakciju da se zbilja, posle duže od nekoliko godina nanovo dokaže kao ljubavnik.
Nekako je ovo ljeto prebrzo počelo, odjednom se u par dana prešlo iz zimske u ljetnu varijantu…Ulice su odjednom procvjetale zgodnim ženama taman kao i rastinje što se zakitilo cvijećem.
Nekako nespreman teško se privikavao, svaka duga ljetna haljina budila mu je maštu, obline, bjeline, osmjesi, glasovi…sve mu se činilo kao nikad prije, nabijeno erotikom…čežnjom za životom.
Skoro sve su mu izgledale privlačno, nije birkao i nalazio mane kao nekad.
Uh Bože dragi bože, snage i volje mi daj… i zdravlja…mrmljao je i dalje sebi u bradu.
Na malom trgu u susret mu doskakuta lopta, kao da bježi od dječje graje, zahvati je vrhom papuče, nekoliko puta zapimpla u zraku i uštopa u mjestu, lagano je vrati dječici.
Klap, klap, klap…začu se kratak aplauz sa vrata suvenirnice do njega.
UH, Vanja, odavno je nije vidio.
…Bogami momački, reče Vanja gledajući ga pravo u oči svojim širom otvorenim tamnoplavim očima i sa vragolastim osmejkom u uglovima usana, vjerovatno aludirajući pomalo na njegove kasne pedesete…
Udata ali uvijek željna pažnje. Odjednom je sa njim bila na ti i već su razgovarali sasvim opušteno i lagodno, a toliko godina prije sve se svodilo samo na poglede i javljanja…
Riječ po riječ i uz opasku da je ona, eto po malo udata, izazva lavinu njenog tako zaraznog gromkog smijeha…
Blistavo ozareno mlado lice sa divnim usnama, zubima, osmjehom i puno životne radosti, netremice ga je gledalo dubokim sjajnim očima…
Da se vidimo noćas…uz osmjeh koji mu zna ozariti lice, netremice je ponirao u njene oči nastojeći ih što duže fiksirati…da se vidimo obavezno, još jednom ponovi…
Ona obori pogled, djelić sekunde, zatim joj oči bljesnuše kao da se sjeti nečega, držeći prst na donjoj usni skoro da šapnu…u šest izlaze gosti iz obližnjeg apartmana, mogao bi mi pomoći da ga dovedem u red…
Kupiću vino i grickaluce…
Kupiii…
I uz onaj obećavajući vragolasti pogled preko ramena, pun žudnje za životom i radostima svake vrste…šmugnu u radnju.
Marko je sad, uz skoro nepodnošljiv osjećaj sreće nastavio svojim putem… više ga ni najmanje sunce nije peklo niti je ovaj dan nazivao paklenim…
Divnog li divnog dana, Bože hvala ti, skoro da glasno progovori.
Ostavite odgovor