Čovek želi da je ptica
Čiju kuću tražiš?
“Kada pređeš most i izađeš iz sela, nastavi magistralom, prateći tok Lima, i ubrzo iza krivine, uočićeš proširenje uz reku, nalik zaravnanju. Tu skreni oštro u brdo, do kraja puta, tamo je kuća.” reče tata tokom poslednjih priprema za put, čeprkajući po sećanjima iz detinjstva. Na čas, zazvučalo je da priča o nekakvom mitu.
Ranije nisam toliko obraćao pažnju, ali kako je život dobio nova obličja i roditelje ređe viđam, svakim susretom počeo sam da primećujem da se i oni menjaju. Neko bi rekao da stare, iako to svakako jeste nepobitna činjenica, ipak ne radi se o tome. Kad god idem hodnikom, neizbežno moram da prođem pored svoje nekadašnje sobe, koja je mojim odlaskom dobila novu namenu, uglavnom za praćenje italijanskog fudbala. Koliko god je izbegavao pogledom, toliko ona pažljivo motri, kao roditelj pri ispraćaju deteta na početak škole. Nekada, bila je to i tatina dečačka soba. Taj prostor, seća me na nekog drugog mene, za kojeg više nisam siguran šta me veže. Čovek se menja svakoga dana, ćale to često ume da kaže, i to je nepobitno takođe. Možda stari, možda je i mlađi, relativno je kao i pitanje – da li je dan, ili noć, kada sunce padne pod horizont, a štošta se još uvek vidi? Stojim pred vratima i čujem samo glasove roditelja kako dopiru sa druge strane hodnika. Raduju me druženja sa matorima, kao nikada pre. Menjam se i ja.
Pristižemo u Grbaju kasno, skoro u ponoć, oko nas je crnilo, ne vidi se išta. Jedino mesec, poput neoljuštene pomorandže, biva ono što jeste - ogledalo sunčevog svetla - obasjavajući siluete planina kojima prilazimo. Tek izjutra, izvodim Ljubicu i shvatam gde se nalazimo. Uf! Niski oblaci zarobljeni u dolini i isparenja nakon obilnih kiša, prizor je kakav nisam susreo do sada, niti znam sa čime bih uporedio. Prkosno iznad uzdiže se ikonični vrh Očnjak, pozdravljajući novopridošle. Ozaren, neko vreme osmatram, ne bih li sagledao mesto nalaženja.
Prvi susret sa planinama bio je tokom gledanja dedinih slajdova sa svakojakih avantura po Balkanu. Sve se to dešavalo u sobi u kojoj je on provodio vreme, pre će biti sobičku, koji živo pamtim, iako je odavno renoviranjem stana postao deo kuhinje nakon njegove smrti. Pamtim i da sam uživao u tom procesu i iščekivanju projekcije narednog slajda, postojalo je nešto očaravajuće, sa ove distance i nostalgično u škljocu pri menjanju kasetica. Slajd za slajdom, ređale su se fotografije, na kojima je bio i on, nekad u ulozi lovca, nekad sa psima, ali uglavnom uvek ozbiljnog izraza lica. Miodrag nije znao da se nasmeje ispred objektiva i to ga je pratilo tokom života, kao da ga je to moranje na radost dodatno uozbiljavalo. Tada kao klinču, planine mi nisu mnogo značile. Ipak, voleo sam dedu i njegovu šarmantnu neodoljivost. Kao što seme treba biti posejano, ne bi li dalo plodove, tako je vrlo moguće, on tihim i nenametljivim izohipsama, usadio klicu avanture u mene, baš u tom sobičku. Te sobe sada više nema, kao ni dede, ali posejano živi u nekim novim prostorima - protok je večan.
Bili smo strpljivi, čekajući dozvolu planine da zakoračimo u njene visine. Sneg je postojan, nije li to čudesno, ostaci zime još uvek su prisutni. Možda je susret sa istim jedan od razloga ovakvih pohoda. Nalik snegu koji se stapa u jezero, a ponegde ostaje i tokom čitave godine, tako i mi (us)postavljamo sebe, učeći od prirode.
Za to vreme u dolini, klepio sam kravu isparkiravajući se, video nikad više svitaca, rojeve, ako se oni uopšte mogu tako grupisati, upoznao alpiniste za koje nisam bio siguran jesu li nemi, ili u kakvom zavetu ćutanja. Kola bez tablica, asfalt i makadam, pravoslavna crkva i džamija maltene jedna do druge, ima li ovde medveda, pitam retorički, očekujući da čujem priče o susretu sa gospodarom šume. Divlje je poput zaljubljenosti u nastajanju i stvarno kao nikad izgovorena reč.
Treći dan otisnuli smo se u dolinu jezera (Buni Jezerces). Iz Grbaje, vozimo do albanskog sela Vusanje, odakle pogonom sopstvenih nogu idemo dolinom Ropojane u pravcu nekadašnje vojne karaule Zastan. Odatle oštro naviše šumskom stazom brzo savladavamo visinsku razliku. Nema lako dostupnog u Prokletijama, za pogled i visinu neophodan je trud. Pošteno je i prija takav odnos. Kada živiš dane napolju, na šta da se ljutiš?!
Zagledan u ledničko jezero, ležim u ravni sa kosinom i pronalazim izbočinu poput jastuka pravljenog po meri. Ćutim i slažem rečenice u sebi. Moje telo, a i misli, prate liniju padine, te tako ne samo što gledam uspravno, već i projektujem sebe naviše. Odatle, leteći nad zemljom, vidim džinovske stene rasute u dolini i pitam se, koliko dugo vremena su već tu, jesu li odronile, ili nekim drugim, meni nepoznatim putem pronađoše svoje mesto. Bilo kako bilo, pronaći svoje mesto značilo je - odvojiti se, survati, preživeti pad - i tek onda skučiti se u dolini. Pričamo o steni, zar ne?
Tok slobodnih misli kvari bespotrebna glasnoća, česta prilika nerazumevanja postojanja drugih. Ipak, trudim se da pronađem tišinu u sebi, u ovom hramu kojim monaše orlovi, divokoze i planinsko bilje.
Slavili smo taj dan Anin rođendan u centralnom masivu. Vreme teče drugačije u planini, nestrpljiv sam pred novim danom, ustajem rano, iako nisam ranoranilac. Koncept vremena kao posledica gradskog života, u planini je nepostojeći. Postoji samo orijentacija naspram izlazećeg i zalazećeg sunca. Život prema osećaju, ta neodoljiva jednostavnost poput jezika u izumiranju. U potrazi da ponovo budemo priroda, odlazimo, ne bi li dodirnuli zaboravljeno i drevno. Slavili smo ljudsku godinu ovde, gde sve postoji onoliko koliko nam nije u domašaju da pojmimo. Nakon silaska, poput sipara sležem utiske u kuloare doživljaja...
Deca ne nasleđuju samo krivulju nosa, boju očiju i kose, kao i pojedine osobine, već i nesporazume, sagrešenja, počinjeno i nedorečeno, koji datiraju od ko zna. Na kapiji, neočekujuči goste tog dana, iznenađeno me dočekuje moj rođak Milovan, kojeg prvi put srećem. „Tu, na tremu“ okrećem glavu u pravcu njegove ruke, „tamo su on i njegov brat Grada sedeli i osmatrali susedno brdo“ što je za narod dole brdo, a za nas nedvosmisleno planina „i dvogledom tražili ima li srndaća u jutrima obilatim rosom“ gledam ka tremu, a odmah zatim i u pravcu brda. „Miodrag je znao sa ljudima, a Grada je bio prgav“ nastavi on, i na tren osetih sumnju. Priča li o nama, prgavim srndaćima, što znamo sa ljudima? U glavi mi je onaj sobičak posebnog mirisa i bele vlasi dedine kose što još uvek vijore.
Tromedja na kojoj se nalaze Prokletije nije samo geografska. Tu se dodiruju onostrano, zabranjeno i dogmatično, patrijahalno i tajanstveno, opšte i lično, a svakako i uzvišeno. Tromedja pradede, dede i oca, pronalazim se u protoku.
Ne sećam se puno od tog dana, kao da prisutnost nije bila moj saveznik, kao da je bilo prejako, možda i jesam bio tu, ali i tamo na brdu preko puta, gledajući celo to zbivanje, susret praunuka i pradede, i svih onih pre i posle, takođe. Ulazak u kuću koja se nije izmenila, nalik čoveku koji je ostario a ostao večito mlad, pamtim i po rogovima divlje životinje, što krasi pročelje hodnika. “To su Miodragovi” reče, iako nije morao, prepoznao sam i sam, prisećajući se obilja sličnih “ukrasa” u dedinom stanu. Naposletku, istim onim serpentinama, nastavili smo povratak kući, neko vreme ne rekavši ni reč. Samo smo ćutali i uživali u idiličnom krajoliku.
U Beograd se vraćam pomešanih osećanja, dugo nakon povratka ne uspevam da smestim doživljeno na pravo mesto. Razmišljam, dopustio sam susretu da se desi, posetih dedovinu. Vratih se u koncept vremena, sa željom da doživljaje ugradim u život ovde. Trudim se da držim u šakama ono što imam dovoljno snažno da ne ispadne, a ipak pažljivo, da ga ne znječim. Ipak, vremenom shvatam da za ovakva putovanja ne postoji pravo mesto. Neki odgovori nalaze se uvek na tromeđi...
Kako ti se dopao tekst?

Nikola Krdzic
Nikola Krdzic u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.
- tekstova
- 6
- čitanja
- 210
- reakcija
- 4
- komentara
- 1
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

Visoravni prošlosti
Šta je uopšte putovanje? Još kao malom, putovanja su predstavljala žestoka uzbudjenje, a roditeljima paćenje, jer „Nikola, hajde da spavaš“, pokušavali su raznoliko da me uvedu u san. Neuspevajući da me skinu sa prozora, zagledan u potpuni mrak, pratio sam jedva vidljive obrise svega što…
6000

Trostruko Rtnjenje
Trka se bliži i treninzi dobijaju na satima. Dužine se duže, iako zvuči kao pleonazam, tako to izgleda. Višesatna kretanja po planini u jeku zime, kada sve spava - sastavni je deo priprema. Kako se produžava vreme na stazi, tako se život van trčanja i…
3100

Planina u moru
Na samom rubu ostrva “krilate pobede” budili smo se sa suncem i neometanom lakoćom postojanja bivali gde god, uvezani ni za šta. Glave zabačene unazad, ledjima oslonjenim na kamen, upirem rukama i gledam u nebeske odraze mora, tražeći poznato u dalekom, oblutke i obličja, maštom…
2700
Tramvaj, zvani "dvojka"
Bez ikakvih osećanja, jer ih je prethodno skupila, strpala u jednu vreću i čvrsto zavezala crnim uzicom, gledala je tupo u dve metalne šipke, na pola metra ispred nje. Uvek je pred prugom, još od osnovne škole, kada ju je i upoznala, zamišljala kako se…
400
Alegrias
Alegrias-povodom Svetskog dana flamenka Uvek se radujem četvrtku. Znam da ću ponovo gledati svoju najveću inspiraciju. Volim sve oblike umetnosti, ali u njenom plesu uživam s neobjašnjivim, gotovo neizdrživim zadovoljstvom. Čini mi se da sam najstrastveniji konzument njene umetnosti. Svaki put me ta predstava ispuni…
600
Crtice na okviru orahovih vrata
Kada smo bili mali, tata nas je, na pragu starih orahovih vrata, merio koliko smo porasli. Stavljao je drveni lenjir iznad naših glava, ispisivao crtice, datume i naša imena. To merenje je bilo važno za njega, blistao je od sreće, dok bismo, mi deca, izduživali…
700