Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kratke priče

Filigranski neprecizno

Nebo se spustilo skoro dodirujući tlo, napravivši granicu, ko' betonski zid, između onog sveta u koji se često zagledavamo i ovog po kojem hodimo živote.

Bejah usamljen prethodnih dana. Što je lepo to “prethodnih dana” - uteha ili obmana, ili po malo od oba, jer oba su dobrodošla, nekad i neophodna. Ulazim u prozor aplikacije za čujenje, na kojoj razmenjujemo reči, tako bih je objasnio sebi iz davnina. Nekada razmenimo i glasove, retko kada pasuse, a često fotografije, bez objašnjenja, samo dajemo dopust za pogled u život. Poput vrata od stana, podeljeni fizičkom barijerom, čuvamo svoje slobode, jedino još ključaonica biva prolaz koji povezuje svetove. Samo oči sa jedne i druge strane, oči koje traže.

Mesto za čujenje, četom nazvano, prazno je, niko se ne javlja, ima tome neko vreme, možda već nekoliko dana. Listam palcem koga bih pozvao, prolazim kroz nekoliko šiba stida i griže savesti ne bih li brzo izašao, maltene proleteo kroz prozor, napustivši to mesto u kojem stanuje nemoć. Iako nikad bliži mogućnosti da ostvarimo kontakt, ostajemo tek voajeri, pa čak ni to, jer verujemo, ubeđeni smo da smo zdravi.

Da li je potreba za kontaktom stvarna, ili izbegavam samoću svoju, razmišljam i pljucnem neopaženo, tek da ja znam, koračavši ulicom Svetog Nikole. Zaslužio je konkretniju ulicu, pomislih preživljavajući manjak trotoara, a odmah zatim iskoračih na ulicu i svesno pređoh na drugu stranu, tako da idem u susret vozilima. Bolje tako, rekoh sebi i osetih sigurnost zbog donate odluke. Kada ideš čeono sa potencijalnom opašnošću, poštenije je, nego nedaća što vreba sa leđa. Reklame se osmehuju, osmehnem se i ja njima i mahnem nešto nalik na ćao-ćao, pa pljunem još jednom, ovaj put gorčinu od skorašnjeg ručka.

Ležim na trosedu, noge stopalima dodiruju pod, dok ostatak tela čudnovato visi. Ličim na nekakv most, kojem je statika narušena, ali ipak opstaje pod težinom vremena. Gledam u plafon, ograničen sam na toliko. Nemam pojma kako se piše knjiga, pitam se, očekujući da sine, da padne odgovor, ko' grana pod težinom snegova i da me tresne i sastavi. Znam, uskliknuh, guglaću! Sigurno postoji odgovor u eri saznanja i uputstava. “Kako napisati knjigu”, kucam direktno i staloženo, to je to. “Kako da napišete knjigu u 100 dana”, “Od prve rečenice do završene knjige”, “Kako napisati roman koristeći metod pahuljice”, ufff.. Kao da nailazim na prečicu, kao da helikopterom penjem planinski vrh, ugasih stranicu razočarano.

Ništa od toga, trosed i dosada. Šta je uopšte pisac i da li se nađa ili rastaje? Rađa ili nastaje, pardon, rekoh naglas, kao da nas je dvojica, prekinuvši tišinu praznoga stana. Ide li pisac u potragu za dogodovštinama, ili ih stvara, prstima oblikuje kao što bi radio sa glinom, pa u nameri da stvori nešto, neposrednim tokovima, skrene od prvobitne namere i stvori nešto drugo? Odlučih da promenim mesto sedenja. Tek što sam ustao, zazvoni telefon. Đole Spasić, direkt iz Leskovca, sa krsne mu slave, nekakva tišina se čuje, dakle sklonio se u drugu sobu.

- Alo - reče, a ja otvorih belešku i počeh sa čitanjem do sad napisanog
- Pijan sam, jesi ti ovo pisao - upita a u isto vreme i saopšti stanje stvari
- Nego, koliko si pijan na skali od 0 do 10? - povedoh razgovor u naučni pravac
- Možda osam, ne znam, zavisi šta je deset…
- Deset ste ti i wc šolja, zagrljeni…
- A onda je 6, možda na 7, smenjuju se gosti već drugi dan, što naši, što Makedonci i onda znaš kako to ide, ima dobrih priča a ima i onih drugih - dočara u dahu koncept i nastavi - Znaš, evo sad baš pričaše o proceduri pečenja rakije, u Makedoniji imaju jedan način, ovde drugi i oba su ispravna, nego eto, tako je to kada pijani ljudi raspravljaju čiji je način ispravniji.

- Znam, znam - prisećam se kako sam upoznao tog čoveka. Beše to preko mreže za čujenje, a i deljenje sadržaja, gde Djole ima stranicu koju vodi, objavljujući dela ljudi koji tragaju. Tako neke jeseni pre par godina, razmenismo koju poruku a zatim se i upoznasmo uživo. Nakon smrti deda Mije, Djole ostade retka direktna poveznica sa Leskovcem, gradom u kojem su se preci naselili, tokom migracija. Oduvek sam voleo takve osobenjake, lako ostvarujući bliskost sa neobičnim vinovnicima stvarnosti.

- Čoveče, dok si čitao, smenjivaše mi se scene pred očima, a to znači da je dobro, reče u autentičnom južnjačkom maniru
- Ili to znači da si pijan, ludaku - uzvratih kroz smeh.

Završismo poziv, ustadoh i sedoh u fotelju, zamislivši da nas je dvojica: ja koji sedim u fotelji i onaj što leži i stopalima dodiruje pod. Čoveče, bole li te leđa, pomislih izbečeno gledajući kičmu podupretu tek parčetom troseda.

- I trosedaš, ajde, kako se piše knjiga? - pitam iz drage mi fotelje, u želji da konačno saznam.
- Ne znam šta da ti kažem, foteljaš. Piše se možda sedeći, možda ležeći... Svakako, piše se i očima i ušima, i žlezdama, znojem na čelu. Piše se i tako što ne čkiljiš, već gledaš, budnim kapcima, ma može i buljavim očima Gledaš, a malo i sanjaš svakako, eto.
- Daj nemoj srati - omače mi se nadmeno.
- Piše se tako što je pišeš jebote, šta ja znam kako se piše!
- Da…- rekoh i pre nego što sam izustio još nešto, prekide me.
- Idi, ne čekaj da dođe sa leđa, samo idi - prvi put uspravio se od kako smo seli da ćaskamo - I dozvoli da vidiš za početak, kroz ključaonicu se naslućuje samo parče života - nastavi u dahu, sada već oslanjajući se rukom na koleno.

Poređao sam sudove u mašinu, složio nagomilane stvari i pripremio nešto za pojesti. Ostatak večeri, nisam se okretao, ni glavom, ni trupom, ni okom ni uvetom, ni prstom i petom, a kamoli upitnicima, sumnjama i dvojbama, kako se piše knjiga.

Knjiga se piše čeono, otvorenih vrata.

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Nikola Krdzic

Nikola Krdzic u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.

tekstova
7
čitanja
221
reakcija
4
komentara
1
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Kratke priče

    Čovek želi da je ptica

    Čiju kuću tražiš? “Kada pređeš most i izađeš iz sela, nastavi magistralom, prateći tok Lima, i ubrzo iza krivine, uočićeš proširenje uz reku, nalik zaravnanju. Tu skreni oštro u brdo, do kraja puta, tamo je kuća.” reče tata tokom poslednjih priprema za put, čeprkajući po…

    Nikola Krdzic3. novembar · 6 min čitanja

    1300

    Kratke priče

    Visoravni prošlosti

    Šta je uopšte putovanje? Još kao malom, putovanja su predstavljala žestoka uzbudjenje, a roditeljima paćenje, jer „Nikola, hajde da spavaš“, pokušavali su raznoliko da me uvedu u san. Neuspevajući da me skinu sa prozora, zagledan u potpuni mrak, pratio sam jedva vidljive obrise svega što…

    Nikola Krdzic11. maj · 3 min čitanja

    6100

    Kratke priče

    Trostruko Rtnjenje

    Trka se bliži i treninzi dobijaju na satima. Dužine se duže, iako zvuči kao pleonazam, tako to izgleda. Višesatna kretanja po planini u jeku zime, kada sve spava - sastavni je deo priprema. Kako se produžava vreme na stazi, tako se život van trčanja i…

    Nikola Krdzic23. april · 2 min čitanja

    3200

    02

    Slično: Kratke priče

    Cela rubrika
    Kratke priče

    NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA

    Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…

    Gordana Simić22. novembar · 1 min čitanja

    100

    Kratke priče

    Pre i posle. I sve ono između toga.

    Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…

    Milan Počuča22. novembar · 1 min čitanja

    100

    Kratke priče

    Reči među golim zidovima

    REČI MEĐU GOLIM ZIDOVIMA Priča broj 1. Ja stvarno ne znam zašto bi nekoga zanimala moja priča, ali dobro. Nije na meni da o tome razmišljam. Moje je da ispričam ono što želite da znate i to mi je sasvim dovoljno. Ionako, nije da trenutno…

    Milan Počuča22. novembar · 6 min čitanja

    200

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi