ODŽAK
„Zvala ona žena što hoće da kupi imanje u Rutevcu. Ona zalupana.”
„Pa mora da je zalupana…ko bi normalan hteo da kupi imanje tamo. Hah.”
Dunja je otperjala u provod.
Vetar zavija punim plućima. Razbija san što me na prečac uhvatio. Ne ustaje mi se ispod ćebeta da ugasim sijalicu. Oktobar se promenio preko noći. Huk misli ne da mi da ponovo zaspim.
„Ostala je u selu Dobrila, neka je, vidim da voli…vratiću je u nedelju”, javio mi Goran.
Bojim se, duva, a ona malo malo pa ima problem s anginom pektoris kad se nadiše hladnog vazduha. Nije ponela možda toplu odeću. Izvukla je moje lignje pred put.
„Što si izvadila ove lignje?”
„Ja mislim kolači.”
Nije trebalo da ih vratim u zamrzivač. Možda nema dovoljno hrane. Tamo dve prodavnice, pa šta nađeš… A i pare da li je ponela? Kaže potrošila sve na kvantaškoj za zimnicu, ove godine nije mogla da sadi papriku.
I gastarbajteri se vraćaju u Rutevac uglavnom u malom stilu…takoreći bez stila - kad su mladi da postave lavove na kapiju. Kad omatore da tu skončaju. I ne samo u Rutevac…valjda svaka zemlja čeka telo koje je othranila da je pođubri.
Ona je večeras legla s molitvom i dva krsta oko vrata. Jedan je imala, kupila sam joj drugi, lepši. I sad tako oba nosi, za svaku unuku po jedan i moli se da Bog čuva svačiju decu, pa i njenu.
U kovitlac me hvata sećanje da je moja prababa Gorica umrla oko mog prvog rođendana. Bika je kupala u selu, na korito, pa nazebla. Bio je i to neki varljivi oktobar izgleda.
U nedelju mi je rođendan. Ne, nije to šablon, Gospode Bože naš…
~
Bombardovanje 1999. U staroj Žikinoj i Goričinoj kući nalazimo utočište od kasetnih bombi. Nova kuća je pripala Evici, Bikinoj rođenoj sestri. Gađaju most kod Đunisa. Nebo obasjava Milosrdni anđeo. Drhte prozori.
Igramo s mamom tabliće u čađavoj sobi, pešačimo do poljskog wc-a u dnu dvorišta, kad moramo. Točimo vodu na pumpi i kupamo se na lonče. Onu za piće donosimo sa česme. U njoj nema peska. Ponekad nam i Slavko Živičin doveze balonče biciklom.
Na mom repertoaru, koji ispred Evičine kuće izvodim, između dve sirene, obavezno ubacim i „igra rokenrol cela Jugoslavija, samo jedna baba za NATO navija”.
U burnijim noćima Bika spava na klupi, da budemo svi skupa. Onih drugih spava u ljuljašci, u podrumu. Ljuljaška - tako zovemo krevet čije su žice popustile i udubile se. Podrum je u ravni sa sobama. Zovemo ga podrumom je se u njemu sušilo meso i stajale bačve u Žikino i Goričino doba. One noći, dok su sevale kasetne bombe nad Đunisom, pridružuje nam se i Evica. „Dobrilo otvori”, kuca na staklena vrata i zajedno čekamo da prođe opasnost.
Na plotni šporeta Bika okreće lepinje. Nikad nismo gladne. Za decu mora da ima. Kineskim, analognim aparatom ovekovečen trenutak male Dunje nad tanjirom boba, kod teta Radice u letnjoj kujni. Teta Radica nam priča doživljaje iz vrtića, deda Rade zadirkuje za seoske dečake. Teta Radica i deda Rade su muž i žena. Verovatno nju podmlađuju oni klinci s kojima radi. Otud taj jaz u oslovljavanju.
Živica donosi kolače, gibanice i jabuke petrovke. Jednom nam je poklonila šoče. Gega se poput nje, samo bez cvetne haljine. Obradovala sam se kućnom ljubimcu. Nisam dala da ga zakolju. Ujutru kad smo se probudile bilo je pobeglo. I to mi je hvala. Tablići su pouzdanija zanimacija. Igramo dok drumom ne krenu da tutnje traktori i zora ne osvetli nebo.
~
U Rutevcu nastavljam da provodim dobre delove raspusta i kada su se vazdušne opasnosti svele na pčele i stršljen ispod koša. Šalju me u redove za zejtin, po drugi, treći put u zadrugu. Nestašica je. Al’ meni neće da zamere, ja sam dete. Malo soli i brašna, i uštipci cvrče u šerpici, svoj pocrneloj od dima, kad šporet, to džerimče džerimsko ne povuče dobro.
Zadruga je odmah pored starog Doma kulture, omiljene dvorane za moje spektakle, na pet minuta od naše kuće. Čini se da je jedina opasnost ta, da se ugazi u nečiju tuđu nekulturu, kad me ponese koncerta atmosfera. Mama ipak ponekad krene kao publika, zbog nezgodne krivine, gde se nekad nekom desio udes.
Asfaslt preko puta modar je od dudinja. I mi ih beremo i pozdravljamo deda Luneta. To je drvo otežalo od svojih plodova, a nosi ih i svake godine nudi širokogtudo preko ograde. Isto kao i deda Lune, koji je otežao pre mnogo godina, kada mu je ćerka stradala u udesu. A i on nas širokogrudo svraća na lubenče.
Oko 15h kod Doma kulture stane Niš ekspresov autobus, onaj što ide kroz sela. Čas prošiša, ni ne vidiš. Pazi na krivinu.
Mi obično dolazimo onim direktnim, što staje gore, kod škole. Jednom sam iz Rutevca išla vozom. Selo nema pruge, ali smo se skelom vozile do Đunisa. Pevala sam tada „Skeledžijo, skeledžijo prevezi me preko.”
Potrepštine Biki uglavnom dostavljamo drumskim saobraćajem, da ne kupujemo kod Gojka što ne mora. Em je skuplje, em je mali izbor. Došla sam na ideju da pokrenem svoju prodavnicu, ispred kapije, na izanđalom najlonu. Uglavnom prodajem sapun za pranje i još neke namirnice, koje je mama ponela iz Niša. Kod mene nikada nije bilo redova.
~
Imam simpatiju. Stariji je od mene. Radujem se odlascima u selo. U svoj koncertni repertoar uvrstila sam Breninu „Bato, Bato, Bato, ti si moje zlato”, ali pazim da me ne čuje. I nosim najnovije krpice. Rezedo šalvare i majice na jedno rame. Baka voli da me familija vidi doteranu, kad jednom godišnje dođem. Neizostavni modni dodatak je moja đačka knjižica.
Ja volim da Batu slučajno sretnem kad prođe glavnom cestom, uz koju je naša kuća. Za prilike poput igranki, biram posebnu toaletu. Tu se sjati celo selo, a verujem i okolni Vukašinovac, Ćićina… I razveže se moravac po sred školskog igrališta.
Listam knjigu recepata, koju sam pozajmila od Verice. Tražim sa mamom kakvog će mi oblika biti torta za rođendan u oktobru. Valja još jula definisati.
Mlađa, Veričin sin, moje godište pozajmio mi je biciklu, pa sam se stropoštala. Ne umem da kočim nizbrdo. Pojavljujem se na kapiji sa čvorugom. Vezuju mi neku čalmu i nadišu dreku. Bicikla je dobro.
Za Novu godinu sam kupila u knjižari novogodišnju čestitku - onu pravu, papirnu, sa markicom i poslala je Bati.
~
Rutevac je dosadan. Ovoliko selo, a nijedna diskoteka. Pa ovde se još organizuju igranke! Bata se oženio. To me ne dotiče.
Bika mi ne da da nosim klompe kad idem u blato ili u novi poljski wc. Zna se - stare papuče su za tamo, klompe su za čist beton, da ne kaljamo. Proširila je terasu i izgradila nove stepenice. One ka Evici je srušila. Nešto su se sporečkale oko struje.
Uvela je novi priključak. Sklonila onu skljokanu ogradu, razume se, samo dokle seže njen deo dvorišta i posadila tuje. Okrečila je sobe. Ne da mami da puši unutra. Sazidala je novi poljski wc. Donela je i zamrzivač i kupila smederevac, nov, za u kuću. Onom starom šporetu, smeštenom pod koš, na kome okrećemo paprike za ajvar, još rernu podupire drvcetom. Ima i ekspres lonče, čiste zavese i tepalicu za muve koje se usude da pređu prag.
I pumpu za vodu smo renovirali. I sad nežalno puni kofe i kante. Korito, ono moje roze, u kom su me kupali kao bebu, sada služi da se veš posle bašte opere. Neka je…i ona je sva rumena od radosti kad otkine jabukar i kaže „vidi ga samo koliki je”.
„Ni sekund ne smeš da si nepažljiv u životu”, podseća sebe, podseća nas, dok leži u bolnici sa slomljenom nogom. Okliznula se kad je prala stepenice.
~
Nemam više raspuste, smenili su ih godišnji odmori. A i kad ih je bilo, obično do njih prođu jagode i počne bostan. Zato bajče onaj red jagoda što je zasadila sačuva meni u drugačijoj formi.
I mada je rasparila escajge, i sad ih ređa na onaj malo ćopav sto kod pumpe, odnela nam kašiku za sladoled, i dalje nema dovoljno tegli da u njih stane sva zimnica i sve što njena ruka ubere i spremi na šporetu što čuri.
„Uzmeš odmor, pa lepo dođeš da posediš…”
„Jeste Dobrila, godišnji ću da trošim na Rutevac, nemam preča posla. Će da dođeš u Niš kad počne zima, pa ćemo da sedimo.”
Natrčala sam jednog petka popodne i ušla sa najširim osmehom, jer znam da bi prvo pomislila na najgore kad me vidi na vratima. Izvadila je džezvu, pokrivenu najlonom. U njoj je bio džem od jagoda.
„Nisam imala u šta da ga metnem.”
Išle smo da kupimo litar domaćeg mleka, da mi ukiseli za ujutru. Izvadila mi tunu iz kuhinjskih elemenata. Kaže zna da neću svašta da jedem.
Tovarila me kesama paradajza, da sećam do stanice. Rekla da ne idem jutarnjim autobusom u nedelju, nego popodne, natenane.
„Nije me briga da li će neko da me sretne tako natovarenu kao mazgu, sa necovanom torbom, nego me ruke bole, ženo.”
Tužno odgleda ona dva izvađena paradajza. Celo kilo manje. Stvarno me nije briga. Bata se razveo. Pitanje da li bih ga i prepoznala da ga sretnem.
„Bolje i da ne dolazite, posle mi još više muka kad odete.”
~
„Zašto se mučite? Nije to posao sa ženu od 85 godina. Očistićete, a onda opet sledeće godine isto.”
„Nije isto. Drugačije je kad se rastrebi, a ne da zaraste u travuljačinu ko Lunetovo”, Bika se odupire tatinim savetima i opet ide.
Ni mobilni telefon nije napunila. Deaktivirali joj karticu. Prilepila je hanzaplastom na kuhinjske elemente iz sveske istrgnute listove, sa podsetnikom da Dunja i ja proverimo da li smo isključile ringlu.
Dok je mama bila živa, ona je manje brinula. I ja isto.
Zovem ujutru teta Radicu, bar je sad u penziji, valjda je kod kuće, da proverim je l’ svraćala, je l’ sve u redu.
„Nisam bio kod nje, ali vidim jutros čuri se odžak, znači sve je u redu”, prosleđuje mi Vojkan dimni signal.
Vazdušna opasnost je prošla.
Kako ti se dopao tekst?

Petra Nesic
Petra Nešić, rođena 10. oktobra 1991. godine u Nišu. Zaposlena kao project manager. Živi i stvara na relaciji pero - pozorište - radio. Radi na kafeni pogon.
- tekstova
- 22
- čitanja
- 2.168
- reakcija
- 487
- komentara
- 166
- deljenja
- 6
Komentari
Mozhebi ne go razbrav sekoj zbor, no nezhnosta so koja pishuvash za svojata baba e nevozmozhno da se "izgubi vo prevodot".

Prelepa priča, puna topline, mirisa detinjstva i one posebne bakine ljubavi koja se ne izgovara, već pakuje u kese paradajza i tegle zimnice. Posebno je uspela simbolika odžaka: dim koji se vije postaje znak da je baka živa, da kuća još diše i da je porodično ognjište sačuvano. Završna rečenica „Vazdušna opasnost je prošla” odlična je jer povezuje ratno detinjstvo sa današnjim strahom za baku, dajući priči snažan emotivni završetak. Njena najlepša poruka jeste da dom nije samo mesto, već čovek čije prisustvo daje sigurnost.

PAPA AMERICANO
Čekaj Dunja, samo da prevedem godinu... Hemingvej je živeo ovde od 19…milnovecientotreintaynueve…sve se spetljam s ovim brojkama kad ne koristim dugo. ’39. do…1960. Prvo je iznajmljivao, onda je kupio. Njegova treća žena… Četiri ukupno. Treća se pobunila, nije htela da se vucara po Ambos Mundosu.…
2530
Pad Stevana Sinđelića, definitivni
Poslednja odluka Skupštine Grada vratila je u modu majice sa kosturskim glavama na ulice Niša. Novi se bunt nadglašavao s apatijom, a izlizane pištaljke s gradonačelnikovim govorom. On se sasvim stoički držao objašnjavajući da građani naime neće ostati bez Ćele-kule, već da će samo doći…
2750

Znak raspoznavanja
Kaput đumbira boje tražio je na devojci s krojem rečenica poput pogrešno zakopčanih dugmeta. Sve su joj reči na broju, a udenute u pogrešnu prazninu. I ona je bila dugme kojim bi on da spoji dva kata novembra, pogodnog za nove surete. Pogodog onima kojima…
3860
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
500
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
400