Pad Stevana Sinđelića, definitivni
Poslednja odluka Skupštine Grada vratila je u modu majice sa kosturskim glavama na ulice Niša. Novi se bunt nadglašavao s apatijom, a izlizane pištaljke s gradonačelnikovim govorom. On se sasvim stoički držao objašnjavajući da građani naime neće ostati bez Ćele-kule, već da će samo doći do zamene, tj. da će Ćele-kula, odnosno njen prototip iz Narodnog muzeja u Beogradu biti prebačen u Niš i obratno. Problemi su nastali oko načina održavanja, jer kućica pod kojom se Ćele-kula trenutno nalazi, nije adekvatna zaštita za ljudsku kost, te postoji moćnost urušavanja jednog od najznačajnijih spomenika srpske istorije, što bi, ukoliko bi se dogodilo, a neminovno je da se dogodi, ako ne dođe do neke promene – jer što južnije to t...kh khm..ah...ph...pardon...toplije...bila šteta ne samo za grad Niš, već i za celu državu Srbiju.
Prodavac drangulija, kome su ekskurzije osnovnih škola glavni izvor prihoda, gnječio je u ruci ljigavca, spreman da ga zafrljači na govornika.
„Batali, sjediniće se, ne mož' da odvojiš posle“, smirivao ga je kolega, ugasnuo, kao i njegov plin iz aparata za kokice.
U Beogradu će se spomenik čuvati pod najnovijim trendovima tehnike i otpimalnim laboratorisjim uslovima. Sumnje da će ovaj čin uticati na znatan odliv turista iz najvećeg grada na jugu zemlje su bezražložne. Čegar svakako ostaje na svom mestu, gde će pravi interesenti za srpsku istoriju moći da posete spomenik jednom od najhrabrijih poduhvata iz perioda pod Turcima. I to nije sve! Od strane Evropske unije prihvaćen je projekat da se na Kameničkom visu postave solarne škare, koje bi bile podeljene na vege i ne-vege deo, tačnije deo gde će se spremati grilovano povrće i deo predviđen za roštilj. Uprkos negodovanjima društava za zaštitu životinja, domaće meso će se po tradiciji pušiti na ovim prostorima.
„A skaru za ribu nemamo?“
„Ribu ćemo bez karu.“
„Bogami kako je počelo…prošetaš žensku rodnim gradom, pa kažeš „ajde da ti pokažem kaldr...kako lete av...ovaj, kulu od...“, doprlo je iz mase, koja se na trenutak nasmejala ovoj pošalici o mesu, noseći transparente za kosti.
Krsti se narod na liniji Ćele-kula-Novo selo. Krste i ovi s aerodromske, čalijske, brzobrodske i banjske linije. Od svetinja, pored kojih vernici iz gradskih autobusa mogu da odaju počast pravoslavlju, ostaće samo Svetionikolska i Saborna crkva. Bez obzira što Ćele-kula na vrhu krst nema, ona je na Trošarini, pa i šire, čvršći temelj hrišćanstva od Milanskog edikta. Jer gde će se jače verovati u Božju milost, ako ne tu, jednu stanicu od vojne i tri stanice od gradske bolnice?
Dok su u Nišu pravili poslednje selfije sa ovom znamenitšću, neko je june preživaljavalo svoje poslednje dane u Borči. Ceremonija je bila predviđena za 31. maj, pod sloganom: „ISTORIJA NIŠA JE ISTORIJA NAŠA“.
Oko dizalica, šlepera i njihovih vozača živi zid policajaca sa štitovima, suzavcem i pendrecima. Ostaše u Nišu samo uklesane Lamartinove reči o skupoj ceni slobode koju jedan narod mora da plati, ploče počasti prvim srpskim ustanicima i rezignirani, ko zna koji po redu, srpski ustanici, oborenih parola. I Sinđelićeva glava. Razlog je nadovno taj što je postojala opasnost da lakše bude oštećena od strane vandala, s obzirom na to da je izdvojena iz betona. Za prebacivanje Sinđelićeve glave bio je odgovoran Čoka, asistent za administraciju šefa smene voznog parka zaposlen u Opštini Niš, inače brat od tetke gradonačelnikove šurnjaje.
„Da mu daš dve nacrtane ovce će da ih izgubi, al mnogo je dobar dečko.“
„Pa evo nek’ radi s vozačem. Ovaj razvozi potrepštine za opštinu, ioanko je to posao jednom u tri meseca i Čoka samo da mu štampa i čekira spisak. A ima svoju kancelariju, gospodin čovek da bude.“
Ovu stavku za ovce, iz njegovog nezvaničnog CV-a, zanemarili su, s obzirom da je vozač bio na bolovanju. A bila je to i prilika za povišicu, ipak bi obavio posao od državnog značaja.
Zanemarili su i poreklo njegov nadimak, prvobitnog oblika Čokanj.
„Ma daj još po jednu, ovo je službena rakija. Ja ionako pijan bolje vozim“, nije Čoka ni razmatrao opciju da će ga neko testirati na alkohol pri vršenju takvog zadatka.
I nije on tako loše vozio pijan, te mu bi čudno kad je nešto tresnulo. Parkirao se kraj puta, da proveri šta se dešava. Vrata na kombiju otvorena, a tri metra odatle Sinđelićeva lobanja na drumu u paramparčad. Niz leđa mu puzi jeza, niz čelo mu se sliva znoj. Zove sestru u momentru otrežnjen.
„Pao Sinđelić.“
„Znam Čole da je pao. To smo svi za dvojku morali da znamo. Nego, je l’ stiže do prestonice?“
„Pao opet. Iz kombija. Razbio se sve.“
Uragan koji ne pretio da joj očepi celu granu porodičnog stabla zaposlenu u državnim institucijama, protutnjao je kroz nju. Zagrmela je:
„Da si našao do sutra ujutru jednu lobanju da bude spremna kako znaš. Kopaj, traži, izlivaj, gledaj kod Kineza, radi štagod, da ne bi tvoja završila umesto Sinđelićeve.“
Okreće Čoka kombi prema novom groblju, nit' mu se kopa, nit' mu se čeka noć. Kopa po sebi, traži nešto gneva prema pokojnoj supruzi. Lakše mu da bude besan, nego uplašen.
No, Đurđa je bila blaga žena, pa umesto besa, samo tugu iskopao u sebi. A u njenoj lobanji tek koji izgladneli mrav. Kosu joj pojeo rak.
„Opa Đurđo, je l’ si se nadala da ćeš ovako da se eksponiraš po Beogradu?“, priča Čoka lobanji, a u sebe bi bačvu rakije sasuo, da spere jezu i samoću, al’ ako Đurđu izgubi, koji grob da prevrće? Ko Stevana da mu odmeni?
Izveštaj da je lobanja iz Niša zakasnila jedan dan iz logističkih problema uredno je arhiviran. Bitno da se crvena vrpca presekla na vreme. Kusnulo se žito, sevnuli blicevi, Beograđani nagrnuli kad je već besplatan ulaz da vide istaknute glave, što uzidane u betonu, što one iz aktuelne srpske političke i kulturne scene.
Zacenjen od aperitiva i smeha na svoju sopstvenu izjavu „meni ćete jedan biftek, al’ da bude krvav…k’o Čegarski boj“, ministar kulture, inače bivši stend ap komičar, nije ni primetio tri propuštena poziva direktorke muzeja.
Dojava da je jedna feminstikinja unela pravi metež među posetioce svojom izjavom „ljudi, pa Stevan Sinđelić je bio žensko“ i još se predstavljala kao studentkinja antropologije, gradonačelnika je zatekla na pola zalogaja. Dok je on tražio za stolom metu za svoju sumnju i optužbu za potencijalni propust, ministar kulture, smirivao je situaciju:
„Ma još ako je bio i lezbejka, pa da nazdravimo ulasku u EU!“
Gradonačelnik Niša, koji je za to vreme paralelno naručivao buteljku vina, silno je želeo da se pridruži ovom prolomu smeha, čiji uzrok nije ispratio.
„Je l' znate onu izjavu da su žene kao vino? Što su starije sve više liče na bure. Da mi ne zamere dame...“, nastavio je da rasipa svoje somelijerske sposobnsti, ne bi li se uključio u opštu graju.
„Al' nije loše ako je bure baruta, pa se lako pale“, nadovezao se ministar, a niškom se gradonačelniku podbradak zatresao poput fotelje.
„Svi mi kažu, svi mi kažu šta to radim ja…“, uz prve taktove „Lepe Nišlijke“ u čast gradonačelniku, mali incident iz muzeja stavljen je na listu čekanja.
Kako ti se dopao tekst?

Petra Nesic
Petra Nešić, rođena 10. oktobra 1991. godine u Nišu. Zaposlena kao project manager. Živi i stvara na relaciji pero - pozorište - radio. Radi na kafeni pogon.
- tekstova
- 22
- čitanja
- 2.168
- reakcija
- 487
- komentara
- 166
- deljenja
- 6
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
PAPA AMERICANO
Čekaj Dunja, samo da prevedem godinu... Hemingvej je živeo ovde od 19…milnovecientotreintaynueve…sve se spetljam s ovim brojkama kad ne koristim dugo. ’39. do…1960. Prvo je iznajmljivao, onda je kupio. Njegova treća žena… Četiri ukupno. Treća se pobunila, nije htela da se vucara po Ambos Mundosu.…
2530
ODŽAK
„Zvala ona žena što hoće da kupi imanje u Rutevcu. Ona zalupana.” „Pa mora da je zalupana…ko bi normalan hteo da kupi imanje tamo. Hah.” Dunja je otperjala u provod. Vetar zavija punim plućima. Razbija san što me na prečac uhvatio. Ne ustaje mi se…
6544

Znak raspoznavanja
Kaput đumbira boje tražio je na devojci s krojem rečenica poput pogrešno zakopčanih dugmeta. Sve su joj reči na broju, a udenute u pogrešnu prazninu. I ona je bila dugme kojim bi on da spoji dva kata novembra, pogodnog za nove surete. Pogodog onima kojima…
3860
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
500
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
400