Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kultura i umetnost

„MUZIČKI FESTIVAL SMRTI“: PESNIČKI SPOMENIK STRADANJU JEVREJA

Književno-teorijska i stilistička analiza poeme „MUZIČKI FESTIVAL SMRTI“ Saše Milivojeva.

Piše: Branka Krivokuća

Poema „Muzički festival smrti“ autora čiji opus obeležavaju i potresna dela „Fabrika sapuna“; „Dečak iz Žute kuće“; Svetski bol“; „Ćele-kula“; „Čaša krvi“; „Eho nuklearne bombe“; predstavlja vrhunski domet savremene angažovane elegije i epske poezije stradanja. Saša Milivojev stvara u duhu velikana srpske književnosti, poput Jovana Dučića i Đure Jakšića, on u književnost unosi specifičan, prepoznatljiv pesnički izraz koji odlikuje sirova, iskonska semantička snaga, odbacivanje usiljene rime zarad dramskog ritma i sposobnost da se kroz duboke nacionalne i univerzalne simbole prikaže metafizička težina ljudskog bola. Istorijski značaj ove poeme je epohalan: ona predstavlja prvi monumentalni, potresni pesnički spomenik na srpskom jeziku posvećen palim žrtvama masakra u Izraelu 7. oktobra 2023. godine, gde je stradalo oko 1,200 ljudi. Reč je o delu koje lokalnu tragediju uzdiže na nivo transgeneracijske traume celokupnog jevrejskog naroda, i stoji kao večna, neugasla optužnica pred nemom vasionom.

Ovo delo odbacuje esteticizam i klasičnu metričku simetriju u korist sirovog, ekspresionističkog izraza, gde ritam diktira sam emotivni krik, a ne formalno pravilo.

Prva strofa: Kontrast harmonije i upada zla

Gledaj, nebo, ako te ima, i zanemi:

u pustinjskom pesku,

gde predaka senke vekovima ćute,

čula se pesma radosti

u zanosnom plesu mladosti.

„Gledaj, nebo, ako te ima, i zanemi“: Poema se otvara direktnim apostrofiranjem neba. Kondicional „ako te ima“ uvodi motiv kosmičke sumnje i egzistencijalnog krika pred neshvatljivim užasom, dok imperativ „zanemi“ traži tišinu vasione pred grehom koji sledi.

„U pustinjskom pesku, / gde predaka senke vekovima ćute“: Pustinja Negev se odmah definiše ne kao puki geografski prostor, već kao istorijska pozornica natopljena metafizičkim prisustvom predaka. Tišina senki naglašava kontinuitet i svetost tla.

„Čula se pesma radosti / u zanosnom plesu mladosti“: Poslednja dva stiha prve strofe uvode oštar dramski kontrast (antitezu). Slavlje života, pesma i mladost postavljeni su kao vrhunac nevinosti koja će u sledećem trenutku biti brutalno prekinuta.

Druga strofa: Upad anticivilizacijskog elementa

Ali došli su zlotvori,

vatrom na sve redom zapucali.

„Ali došli su zlotvori“: Veznik „Ali“ označava nagli dramski preokret (peripetiju). Reč „zlotvori“ je ogoljena, lišena političkih eufemizama i postavlja jasnu moralnu granicu između žrtve i dželata.

„Vatrom na sve redom zapucali“: Stih je svesno skraćen i lišen kitnjastih metafora. Njegova dokumentarna direktnost prenosi brzinu, neselektivnost i surovost samog napada na brisanom prostoru.

Treća strofa: Transgeneracijska trauma i kontinuitet bola

Izrael je ponovo krvario

svojom najsvetijom krvlju.

Ona drevna, vekovna tuga,

što je gorela u getima i dimila se iz peći,

ponovo je suzama natopila zemlju.

„Izrael je ponovo krvario / svojom najsvetijom krvlju“: Upotreba priloga „ponovo“ ključna je za razumevanje cele poeme. „Najsvetija krv“ označava krv nedužne dece i omladine. Krvarenje države/naroda podiže lokalni događaj na nivo nacionalne sudbine.

„Ona drevna, vekovna tuga, / što je gorela u getima i dimila se iz peći“: Pesnik ovde pravi nameran anahronizam i istorijsku sintezu. Iako su geta i krematorijumi vezani za 20. vek, oni su ugrađeni u „drevnu, vekovnu tugu“ jevrejskog naroda koja traje od Vavilona. Motivi dima i vatre svedoče o traumi koja nikada nije potpuno ugašena, već tinja kroz generacije.

„Ponovo je suzama natopila zemlju“: Suze i krv brišu prostorne granice; tlo pustinje spaja se sa tlima istorijskih stratišta širom Evrope i Bliskog istoka.

Četvrta strofa: Biblijska paralela i ćutanje Boga

Kao u dane crnog Vavilona,

Kao kad sinagoge goreše u noći,

Opet je jeknulo zvono bez zvona,

I zakukala deca sa Siona,

dozivajući Boga sa nebeskog trona.

„Kao u dane crnog Vavilona / Kao kad sinagoge goreše u noći“: Strofa koristi anaforu („Kao... / Kao...“) da uspostavi mitske i istorijske paralele. Povezuje se vavilonsko ropstvo sa Kristalnom noći, čime se masakr na festivalu upisuje u isti niz apokaliptičnih događaja.

„Opet je jeknulo zvono bez zvona“: Ovaj stih sadrži moćan paradoks i oksimoron. Zvono bez zvona označava nemi lelek, unutrašnji krik užasa koji nema fizički glas, ali odjekuje kroz svest.

„I zakukala deca sa Siona, / dozivajući Boga sa nebeskog trona.“: Povratak biblijskom toponimu „Sion“ naglašava identitet žrtve. Vapaj Bogu koji se završava u tišini pojačava tragiku i osećaj napuštenosti u trenutku stradanja.

Peta strofa: Degradacija ratničkog etosa u čist zločin

To nije bio juriš u zoru ratnu,

U zoru kletu, kad se zulum budi,

gde vitez viteza na megdanu čeka;

kad ratnik na ratnika muški juriš sprema;

To je bio kukavički zločin,

onako s leđa, sa sajlom oko vrata,

kad svemir nemo gleda

kako brat uzalud grli brata…

Kad vrišti rana i crna tišina

Kad plaču devojke pocepanih haljina,

raskrvavljenih kolena.

„To nije bio juriš... gde vitez viteza na megdanu čeka“: Ova dugačka antiteza služi da potpuno demontira bilo kakvu ideju o vojnom sukobu ili herojstvu. Autor koristi arhaične pojmove („zulum“, „megdan“, „vitez“) kako bi istakao da je napadač izgubio svako ljudsko dostojanstvo i ratnički kodeks.

„To je bio kukavički zločin, / onako s leđa, sa sajlom oko vrata“: Nagli prelaz na naturalističke, surove i banalne detalje nasilja („s leđa“, „sajlom oko vrata“). Nema pesničkog ulepšavanja; prikazana je čista, ogoljena tehnologija zverskog ubijanja.

„Kad svemir nemo gleda / kako brat uzalud grli brata...“: Motiv nemoći. Zagrljaj brata je uzaludan pred smrću, a nemi svemir ponovo svedoči o kosmičkoj ravnodušnosti prema patnji.

„Kad vrišti rana i crna tišina / Kad plaču devojke pocepanih haljina, / raskrvavljenih kolena“: Vizuelno i zvučno najstrašniji deo poeme. „Vrišti rana i crna tišina“ je izuzetna sinestezija gde se tišina i bol spajaju u jedno. Slike pocepanih haljina i raskrvavljenih kolena direktno aludiraju na seksualno nasilje i poniženje žrtava, što poemu čini duboko potresnom i uznemirujućom.

Šesta strofa: Direktna istorijska spona

Čuj krik što kroz oblake ječi,

kao u dane Aušvica i jada,

streljana su deca nevina i mlada.

„Čuj krik što kroz oblake ječi“: Imperativ „Čuj“ upućen je čitaocu i celom čovečanstvu. Krik probija zemaljske okvire i ide kroz oblake.

„Kao u dane Aušvica i jada, / streljana su deca nevina i mlada“: Direktno imenovanje Aušvica postavlja konačnu tačku u poređenju. Pesnik ne dozvoljava da se zaboravi priroda zločina - to je ponovljeni pokušaj potpunog uništenja jedne mladosti zasnovan isključivo na njihovom identitetu.

Sedma strofa: Finale i metamorfoza bola u monument

I reci svima,

neka čuje cela vasiona:

muziku novog Zida plača,

što ga dželat sazda

od jecaja i bola,

od srušenih snova,

da vekovima plače i peva

o nevinima kojih više nema

„I reci svima, / neka čuje cela vasiona“: Testamentarni ton završnice. Poema prelazi u večni proglas koji se mora preneti dalje, van granica samog Izraela.

„Muziku novog Zida plača / što ga dželat sazda od jecaja i bola“: Najvažnija stilska figura u celom delu. Dželat je, želeći da uništi život, nesvesno sazidao spomenik. Tradicionalni Zid plača iz Jerusalima dobija svoj novi, duhovni i metafizički pandan sazdan od žrtava festivala. Reč „muzika“ direktno odgovara naslovu pesme i zatvara kompozicionu strukturu.

„Da vekovima plače i peva“: Pretposlednji stih je vrhunski oksimoron i semantički ključ poeme. Spajanje glagola „plače“ i „peva“ označava da ovaj novi Zid nije samo mesto večnog jecaja i tuge, već i mesto kroz koje će narod nastaviti da živi, da se seća i da kroz pesmu prkosi sopstvenom uništenju. To je pobeda duhovnog opstanka nad fizičkom smrću.

Poema „Muzički festival smrti“ uspeva da izbegne zamke patetike i besmislene rime. Kroz upotrebu teškog, isprekidanog slobodnog stiha i precizno odabranih simbola, ona ostavlja utisak monumentalnog i neprolaznog književnog spomenika koji prenosi transgeneracijski bol jevrejskog naroda i nepokoreni duh.

Iako Saša Milivojev nije jevrejskog porekla, on kao pesnik oblikovan u duhu pravoslavnog hrišćanstva, u čijem je središtu univerzalna ljubav i saosećanje prema stradalniku, svoje stihove posvećuje jednako svim nevinim žrtvama, bez obzira na njihovu nacionalnu ili versku pripadnost. Ova svesna transkulturalna empatija i sposobnost da tuđi bol pretopi u sopstveni umetnički krik predstavljaju vrhunsko oličenje ljudske i stvaralačke plemenitosti. Time autor dokazuje da istinski pesnički genije ne priznaje granice među ljudima kada je u pitanju osuda zverskog čina i odbrana dostojanstva mučenika, uzdižući ovu poemu iznad lokalnog konteksta na nivo univerzalnog humanističkog manifesta.

⠀

sasamilivojev.com

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Saša Milivojev

Beograd

Saša Milivojev je poznati pisac, pesnik, novinar, kolumnista i politički analitičar. Jedan je od najčitanijih kolumnista u Srbiji, autor je sedam knjiga i brojnih kolumni objavljenih u dnevnim novinama. Autor je romana „Dečak iz Žute kuće“; „Eho Nuklearne Bombe“;…

tekstova
16
čitanja
534
reakcija
23
komentara
4
deljenja
18
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Poezija

    NEKA ŽIVOT BUDE PESMA

    Saša Milivojev NEKA ŽIVOT BUDE PESMA ⠀ Život da bude pesma, a ne bojno polje. Ne strah i besane noći, već radost mirnoj zori. ⠀ Hoćemo gradove bez dima, i nasmejana lica. ⠀ Cvetaju vrtovi, i sijaju pustinje, okeani pevaju o nežnosti, ogromne su planine…

    Saša Milivojev15. novembar · 1 min čitanja

    2010

    Poezija

    PESNIČKA POBUNA

    Saša Milivojev PESNIČKA POBUNA Pesnik je šamar sistemu. Pesnik je dokaz da čovek nije mašina, da čovek nije roba, da duša nije mrtva, da sloboda nije iluzija. Pesnik je dokaz da istina ne može da se sakrije. I zato ga se plašite. Jer pesnik ne…

    Saša Milivojev13. novembar · 2 min čitanja

    2010

    02

    Slično: Kultura i umetnost

    Cela rubrika
    Kultura i umetnost

    Sidni Polak

    Holivudski reditelj Sidni Polak (73) preminuo je 26. maja u svom domu u Los Anđelesu, deset meseci nakon što mu je otkriven rak. Poslednje dane proveo je okružen svojim najbližima — suprugom Kler Grisvold, glumicom s kojom je u braku od 1958, i njihove dve…

    Slavica Trajković21. novembar · 5 min čitanja

    3110

    Kultura i umetnost

    Hod po oštrici žileta: Andrej Končalovski

    Pisati o životu Andreja Končalovskog slično je stajanju pored akvarijuma čije staklo nenadano počinje da puca. U njegovom rodoslovu gotovo da ne postoji osoba koja nije umetnik, kako sa očeve, tako i sa majčine strane. Njegovi preci dali su ruskoj kulturi više znamenitih imena –…

    Slavica Trajković19. novembar · 13 min čitanja

    3410

    Kultura i umetnost

    „Lepo pevanje” za plemenitiju kulturu grada

    Muzički festivali i takmičenja vekovima okupljaju izvođače i publiku oko zajedničkog doživljaja umetnosti. Još su se na Pitijskim svečanostima u antičkim Delfima pevači i svirači nadmetali u čast Apolona, povezujući svetkovinu sa javnim priznanjem umeća. Danas od festivala očekujemo susret i prazničnu atmosferu, a od…

    Marija Dinov16. novembar · 6 min čitanja

    15310

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi