Sidni Polak
Holivudski reditelj Sidni Polak (73) preminuo je 26. maja u svom domu u Los Anđelesu, deset meseci nakon što mu je otkriven rak. Poslednje dane proveo je okružen svojim najbližima — suprugom Kler Grisvold, glumicom s kojom je u braku od 1958, i njihove dve kćerke, Rebekom (45) i Rejčel (39). Polakovi su imali i sina Stivena, koji je 1993. poginuo u avionskoj nesreći.
Osim po „Mojoj Africi“, Polak je poznat i po komediji „Tutsi“, s Dastinom Hofmanom u glavnoj ulozi, za koju je bio nominovan za Oskara, kao i po ostvarenjima „Sabrina“, „Firma“, „Havana“, „Devojka koju sam voleo“ i „Tri Kondorova dana“. Režirao je više od dvadeset filmova i deset televizijskih serijala, a osim što se bavio režijom i produkcijom, pojavljivao se i pred kamerama. Odigrao je tridesetak filmskih i televizijskih uloga, među ostalim, u filmu Vudija Alena „Muževi i supruge“ iz 1992, u Kjubrikovom „Širom zatvorenih očiju“ 1999. i u „Prevodiocu“ 2005, koji je i režirao, a gostovao je i u serijalima „Soprano“, „Vil i Grejs“ i „Frejzer“.
Poznati reditelj ima zanimljivu biografiju. Iako ruski Jevrejin, na neki paradoksalan način bio je istovremeno i Rus i Jevrejin i Amerikanac. Kritikovao je Ameriku, ali ju je voleo. Njegova vizija svakodnevice uvek je išla korak dalje od društveno prihvatljivog. U čuvenom filmu „Konje ubijaju, zar ne?“ ozbiljno je doveo u pitanje snove brojnih emigranata o srećnijem životu u obećanoj zemlji. Bio je to film pravog Evropljanina na doživotnom radu u Americi. U epohi kritike svega i svačega, njegov filmski rad danas ne deluje kao vrhunac herojstva. Naprosto, sada, kada svako sme da prozove američkog predsednika, može nam se učiniti da je Polakova hrabrost precenjena. Međutim, moramo da budemo korektni i precizni. U vreme kada je on stvarao filmove, koji su još uvek aktuelni, za njegov polakovski kadar zaista je trebalo hrabrosti.
Reditelj u ringu
Budući da je svaki talenat, sam po sebi, obavijen velom tajne, analizu Polakovih kadrova i doživljaja sveta treba potražiti u njegovom detinjstvu. Rođen je u Lafajetu, u državi Indijana. Otac mu je bio apotekar i bokser, što je prilično vratolomna kombinacija, koja je, kako se pokazalo, na malog Sidnija ostavila trajan utisak. Moglo bi se reći da je filmski vek proveo u ringu, apotekarski precizan u dozama kojima je trovao i lečio publiku. Majka mu je bila alkoholičarka, a umrla je u trideset sedmoj godini.
Taj trag gubitnice i heroine leži i u njegovom dubokom razumevanju ženske psihe. Junakinje su mu uvek dekadentne i ljupke, jednostavne i složene, kontroverzne.
Od tog specifičnog odnosa prema ženskoj prirodi imaće koristi mnoge glumice, a pre svega Džejn Fonda. Toj devojci, koja je bila potpuno u senci slavnog oca i dotad igrala u filmovima tipa „Barbarela“, radila sa francuskim rediteljima poznatim samo po tome što su bili ljubavnici Brižit Bardo, ne samo da je dao šansu, već ju je učinio pravom umetnicom. Njena čvrsto stegnuta vilica — sve je što ostaje posle filma o ludačkom plesnom maratonu u vreme velike ekonomske krize u Americi, koji je možda najoštrija kritika kapitalističkog sistema ikada snimljena.
Priči o njegovom eksperimentisanju i traganju u radu mogao bi se dodati i slučaj Roberta Redforda. Ovaj prelepi glumac u filmu „Tri Kondorova dana“ ne igra zavodnika, što mu je dotad bilo u opisu radnog mesta, već agenta američke službe bezbednosti.
Iako njegovi biografi tvrde da nije imao više od deset dolara u džepu za put od Lafajeta do Njujorka, teško da je bilo tako. Jer se ispostavlja da su se na njega odmah po dolasku u Njujork usredsredili najbolji profesori i najbolje filmske, glumačke i rediteljske škole Amerike, stacionirane baš na donjem Menhetnu.
Kako god „stigao“ sa deset ili hiljadu dolara, iz ruku svih tih profesora Polak izlazi kao gotov umetnik.
Učitelj mu je bio legendarni Stanford Majsner, koji je u američkom glumištu imao ulogu sličnu kao Stanislavski u sovjetskom.
Posle toga, manje-više, Polak radi šta hoće. Interesantno je da se odmah bacio na režiju, glumu kao da je zaboravio. Njoj će se vratiti mnogo kasnije. Filmska publika ga, pre svega, pamti po ostvarenjima koja je režirao. Film „Moja Afrika“ dobio je sedam Oskara, za najbolji scenario, najbolju žensku ulogu (Meril Strip), najbolju režiju, najbolji film. Mnogi su govorili da mu je Akademija, zapravo, ovim poručila: „Znamo da si genijalan, ali nemoj baš toliko da nas ocrnjuješ. Čekali smo samo da snimiš lep film pa da ti damo sve“.
Akademija za filmske umetnosti, čiji je zadatak, kako u statutu precizno piše, da unapređuje filmsku industriju (a ne umetnost), poštovala je njegov rad i mimo pomenutih Oskara dala mu je i puno nominacija. Naoko, to nije ništa prema brdu nagrada kojima je, na primer, obasut Spilberg. Ali, Polak je u odnosu na Spilberga imao sasvim drugačiji stav: okom kamere je snimao ono što je video kao sudbinski važno, dopadalo se to drugima ili ne, i spremno se izlagao kritikama. A kritičari nisu baš uvek imali razumevanja, ali ga je zato publika obožavala.
Kada bi preterao s kritikom američkog društva, Polak bi se vraćao filmovima poput „Sabrine“, u kome vozačeva kćerka na kraju dobija glavnu nagradu u liku mrzovoljnog vlasnika korporacije.
Glume se setio skoro tri decenije nakon diplomiranja. Najpre je igrao u filmu „Tutsi“. Potom mu se gluma dopala, podosta je igrao i po tuđim filmovima, uglavnom epizodne uloge, a za glumu u poznim godinama imao je običaj da kaže da je to savršen način da „špijunira“ druge reditelje i krade im tajne zanata.
Polak je radio još mnogo toga: bio je i producent u sopstvenoj filmskoj kući. O njegovom životu napisano je mnoštvo različitih biografija. Ali ni u jednoj ne nedostaju ljubav i poštovanje. Za jednog umetnika i za jedan život to je dovoljno.
ODLAZAK VELIKOG FILMSKOG MAGA – GLORIA MAGAZIN
Piše: Slavica Trajković
Kako ti se dopao tekst?
Slavica Trajković
UKS – Francuska 7 (od 1999) Fotograf – Shutterstock contributor – Bibliografija: „U ime ljubavi“ (priče) – „Nova“ (Slobodan Mašić), Beograd, 1996. „Ljudi sa senkom“ (roman) – „Nova“ (Slobodan Mašić), Beograd, 1997. „Slobodna i mrtva“ (poezija) – „Apostrof“, Beograd,…
- tekstova
- 31
- čitanja
- 1.118
- reakcija
- 8
- komentara
- 0
- deljenja
- 1
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Nemoć u nama
Čovekovo ćutanje i povlačenje pred ljudskim talogom je u domenu mudrosti, a u samom hrišćanstvu, čovek koji ne odgovori na uvredu smatra se vitezom. Gore navedeno zvuči milozvučno i vredi u pisanom obliku kao zagubljeni antički spis koji igrom slučaja otkriva prekaljeni Šejn. Srećom da…
Knjiga i ja
Život je ponekad strašan na dnevnom svetlu. Istina, preko dana nisam umela da se radujem ni dok nisam pisala, osim ako bi padala kiša. U prošlosti, nenapisane reči navirale bi sa vodom koja se slivala sa uličnih nadstrešnica. Vremenom, početni zanos je prošao. Radije bih…
Hod po oštrici žileta: Andrej Končalovski
Pisati o životu Andreja Končalovskog slično je stajanju pored akvarijuma čije staklo nenadano počinje da puca. U njegovom rodoslovu gotovo da ne postoji osoba koja nije umetnik, kako sa očeve, tako i sa majčine strane. Njegovi preci dali su ruskoj kulturi više znamenitih imena –…
„Lepo pevanje” za plemenitiju kulturu grada
Muzički festivali i takmičenja vekovima okupljaju izvođače i publiku oko zajedničkog doživljaja umetnosti. Još su se na Pitijskim svečanostima u antičkim Delfima pevači i svirači nadmetali u čast Apolona, povezujući svetkovinu sa javnim priznanjem umeća. Danas od festivala očekujemo susret i prazničnu atmosferu, a od…
15310
„MUZIČKI FESTIVAL SMRTI“: PESNIČKI SPOMENIK STRADANJU JEVREJA
Književno-teorijska i stilistička analiza poeme „MUZIČKI FESTIVAL SMRTI“ Saše Milivojeva. Piše: Branka Krivokuća Poema „Muzički festival smrti“ autora čiji opus obeležavaju i potresna dela „Fabrika sapuna“; „Dečak iz Žute kuće“; Svetski bol“; „Ćele-kula“; „Čaša krvi“; „Eho nuklearne bombe“; predstavlja vrhunski domet savremene angažovane elegije i…
3910

Цвет у камену
Помен о хрватском песнику Илији Јаковљевићу чији живот је испуњен политичким ломовима, логором, ратом, новим прогоном и на крају смрћу у затвору.
2100