Knjiga i ja
Život je ponekad strašan na dnevnom svetlu. Istina, preko dana nisam umela da se radujem ni dok nisam pisala, osim ako bi padala kiša. U prošlosti, nenapisane reči navirale bi sa vodom koja se slivala sa uličnih nadstrešnica. Vremenom, početni zanos je prošao. Radije bih propustila avion i spavala na ledenom aerodromu nego u toploj postelji uz zvuk romantičnog dobovanja kišnih kapi. Pitanje je trenutka kada će knjiga početi da me maltretira.
Niko ne smatra ozbiljnim poslom ni dobro napisan roman, a kamoli nenapisan, reče knjiga. Jesi li čula da je jedna tvoja vršnjakinja objavila šezdeseti roman po redu pre neki dan?
Knjiga posle početnog nokauta poče da radi na pokretanju moje imaginacije dalje od Ikeine police pored kreveta i noćne lampe na njoj. Podseti me da sam i prethodni roman počela da pišem na Aranđelovdan.
Bezuspešno pokušavam da se setim koje godine to beše, ali tačno, bio je Sabor bestelesnih sila. Novu knjigu počela sam da pišem pre dve godine. Usput sam probala da je obrišem, sačuvam, zaboravim.
Rekoh knjizi da je nikad neću napisati do kraja jer je glavni muški lik neupotrebljiv. Šta sam imala, ispisala sam u plamenu. Sada mogu samo oko lomače da preturam. Knjiga mudro oćuta. Podrazumeva se da je mudrija od mene.
Pisci mahom veruju da su njihove knjige mudrije od njih. Ali ne moraju biti i pokvarene, poput moje.
Knjiga prati moje misli dok prede o feniksu koji se rađa iz pepela jer je lomača svakoj ozbiljnijoj umetnici majka. Čak je i pepeo koristan. Dobar je za ribanje kuhinjskih elemenata i regeneraciju kože.
Moderni autori prvo odrade marketing, pa tek onda napišu delo. Najbitniji segment su ipak priučeni hakeri iz familije i predstavnici srpske inteligencije. Stepen hakovanja prati savršena dikcija i odmeren nastup u medijima, tutorijal-hakera, inače, uglednog umetnika. Što su gospoda i gospođe u izražavanju suptilniji to su u hakovanju mučniji i alaviji.
Ne bih bila uboga, neispavana, siva u licu da sam malo otpornijeg stomaka. Da sam modernija i sklona dubljem poznavanju „digitalne kulture“. Imam psihička, internetska i metafizička ometanja pri radu. Od mučenja promišljanjem i odgovornošću nad napisanim izgubih i poslednju iluziju. Za to vreme drugi me hakuju, kontrolišu i prepisuju. Pa kuda ja idem?
— Knjigo, oduvek sam verovala da sam potencijalna Šeherezada, žalim se ja, „kad ono, ti si i Šeherezada i car Šahrijah“.
Pokupićemo tog tipa, prevarićemo ga, namamiti, strpati u gepek, mučiti, ubiti, baciti u reku...
Prekidam knjigu. Raspaljujem kandilo. Skupljam vlakna rascvetalog čađavog fitilja pojačavajući plamen. Krstim se ogaravljenim nauljenim prstima, ostavljajući crni trag posred čela. Krsni znak čini svoje. Obuzdavam praiskonsku razonodu čovečanstva vezanu za likvidaciju neprijatelja iz kreativnih razloga. Otresito obećavam da ću nastaviti sa pisanjem kako umem i znam.
Knjiga se trenutno otvara tamo gde sam stala. Daje mi deset dana da privedem kraju započete poslove. Da postanem vegan, jogina, vatreni molitvenik, pristojan učenik na usavršavanju u koje sam se upustila i vlasnica geometrijski urednog garderobera. Kada ptice zacvrkuću i poplave najave proleće, biće kraj romanu, a moja kosa mora imati devojačku dužinu, mada nikad nisam volela dugokose matore plavuše.
Knjiga se lukavo udaljava. Napravila je pravo đubre od mene. Kaže: Sada umeš da lažeš, kao i većina nasmejanih žena koje susrećeš na ulici. Fikcija je i nastala tako. Piši bez ograda. Odšrafi glavu tom muškarcu kao da je lutak.
Samo što je rasprava prestala, ponovo počinje usled sumnje u mudrost moje knjige. Nikad nisam videla devojčicu koja bi nešto slično uradila lutku, razmišljam ogorčeno. Obično se lutki odšrafi glava, a lutak je raritet.
Dobru muziku sluša ovaj što si ga ostavila nedovršenog, primećuje knjiga ignorišući moju sumnju u njenu mudrost, dok ja gledam fotografiju u umetničkom magazinu. Na fotografiji je medena curica sa masakriranom lutkom u ruci.
Mala je herojski lik, mogla bi biti tvoja ćerka u romanu, poltronski dobaci knjiga.
— Obožavam tako ljupku i iskrenu decu, odvratih automatski.
Knjiga se raduje. Kaže da lažem sve spontanije, to jest fikcija već preuzima moj rukopis. Nagovara me da pogledam zamagljen novembarski prozor koji podseća na vodopad. Tamo je on, tvrdi ona. Ima sivu kravatu kao u trejleru za film „Pedeset nijansi sive“.
Nemam više strpljenja. Pokrivam se jorganom preko glave. Katastrofa knjige koju ozbiljno pišete na neozbiljnu temu kolosalna je od samog početka i ničim ne možete učiniti tu stvar podnošljivom. To nije knjiga, već zamka.
Osetih se izuzetno bedno što sam tako dugo oklevala da uništim taj rukopis i trenutno padoh u san.
U snu opet isto. Knjiga se otvara tamo gde sam stala. Vidim profil muškarca s kravatom.
Pitam ga šta će mu kravata kad je ionako je prenatrpan gajtanima koji mu vise oko vrata profesionalno. On se okreće k meni zagledan hladno u moje zenice, nimalo zainteresovan za pitanje. Znao je da ću se vratiti. Posmatra me kao udovicu iz blatnjave provincije, koja bi se proračunatom udajom za njega doselila u mesto koje ima asfaltirane puteve.
— Ti si izmišljen! Ti si lik u romanu, ti ne postojiš!, vičem ja za njim, dok on odlazi povijenih ramena.
Znao je da bih pisala o njegovom pogledu čak i da nema oči. Čak i da se obesio, u knjizi bi nastavio da ćaska sa mojom junakinjom. Istorija književnosti nije ništa drugo nego jedan nepregledni niz izdaja, reče Frederik Begbede.
Potreban je nadljudski napor da se suprostavimo toku knjige koja je odabrala nas, a ne mi nju.
Čekam još malo. Čekam da mi knjiga uz motivacionu poruku o iznenadnoj smrti autora na pola rukopisa spomene i staračke pege, pa da je zapalim, pre nego što nastavim da se brinem što je ne pišem.
KROZ LED - 2023.
Kako ti se dopao tekst?
Slavica Trajković
UKS – Francuska 7 (od 1999) Fotograf – Shutterstock contributor – Bibliografija: „U ime ljubavi“ (priče) – „Nova“ (Slobodan Mašić), Beograd, 1996. „Ljudi sa senkom“ (roman) – „Nova“ (Slobodan Mašić), Beograd, 1997. „Slobodna i mrtva“ (poezija) – „Apostrof“, Beograd,…
- tekstova
- 31
- čitanja
- 1.118
- reakcija
- 8
- komentara
- 0
- deljenja
- 1
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Sidni Polak
Holivudski reditelj Sidni Polak (73) preminuo je 26. maja u svom domu u Los Anđelesu, deset meseci nakon što mu je otkriven rak. Poslednje dane proveo je okružen svojim najbližima — suprugom Kler Grisvold, glumicom s kojom je u braku od 1958, i njihove dve…
Nemoć u nama
Čovekovo ćutanje i povlačenje pred ljudskim talogom je u domenu mudrosti, a u samom hrišćanstvu, čovek koji ne odgovori na uvredu smatra se vitezom. Gore navedeno zvuči milozvučno i vredi u pisanom obliku kao zagubljeni antički spis koji igrom slučaja otkriva prekaljeni Šejn. Srećom da…
Hod po oštrici žileta: Andrej Končalovski
Pisati o životu Andreja Končalovskog slično je stajanju pored akvarijuma čije staklo nenadano počinje da puca. U njegovom rodoslovu gotovo da ne postoji osoba koja nije umetnik, kako sa očeve, tako i sa majčine strane. Njegovi preci dali su ruskoj kulturi više znamenitih imena –…
Još jedan pokušaj...
Koliko puta čovek počinje život iz početka, nadajući se da će ovaj put biti bolji od prethodnog? A koliko puta uopšte ne bira novi početak, nego mu život samo preseče pravac i okrene ga u smeru koji nije tražio? Kidaš delove sebe da bi od…
Terasa, noć i svi ti nevidljivi svetovi...
Sedeo sam sinoć na terasi, sa pivom u ruci koje se polako grejalo, i zurio u nebo. Bilo je jedno od onih retkih noći kada je vazduh čist, a zvezde jasno vidljive. I onda me, kao i uvek u takvim trenucima, uhvati ona ista misao:…
Tišina
Postoji nešto u onoj čudnoj tišini koja nastaje pre oluje. Tišini koja traje samo par trenutaka, koja zvuči kao da nije sa ovoga sveta. Onoj tišini koja prija, a opet budi nemir, jer svi znamo šta dolazi nakon nje. Stojim na terasi i gledam kako…