Još jedan pokušaj...
SerijaBlogovi
Koliko puta čovek počinje život iz početka, nadajući se da će ovaj put biti bolji od prethodnog? A koliko puta uopšte ne bira novi početak, nego mu život samo preseče pravac i okrene ga u smeru koji nije tražio?
Kidaš delove sebe da bi od njih napravio neku bolju verziju. Veruješ da će baš ona uspeti tamo gde ova sada nije. I tako se stalno rušiš i ponovo gradiš, sve dok jednog dana ne staneš i ne zapitaš se:
Ko sam ja uopšte?
Posle tog pitanja dođe i ono gore. Strah. Ne zato što ne znaš odgovor danas, nego zato što shvatiš da možda nikada nećeš stvarno znati ko si i kojim putem je tvoj život uopšte trebalo da ide.
Onda kreće ono klasično tešenje. Govoriš sebi da je sve ovo samo faza. Da ćeš jednog dana otkriti pravog sebe. Da ćeš ispuniti svoj potencijal. Da ćeš postati ono što ti je namenjeno i da će sve konačno doći na svoje mesto... Zar ne?
Pišem sve ovo zato što sam ja trenutno baš u toj fazi. Govorim sebi da sam konačno pronašao svoj poziv i izašao iz faze lutanja. Da je pisanje ono zbog čega sam ovde. Da će moj život jednog dana biti ispunjen stvaranjem najboljih priča koje je svet ikada pročitao. Priča koje će kroz izmišljene svetove uspeti da otkriju dublju istinu o ovom našem.
Sve to govorim sebi dok stojim u fabrici i radim u tri smene. Dok nemam pojma kako će izgledati moja sledeća knjiga. Dok nemam nikakav plan kako da pisanje uklopim u svoj život tako da ono konačno prestane da bude nešto čemu se nadam i postane nešto što zaista živim.
I onda kreće patnja.
Prva faza je razočaranje u sebe. Razočaranje što sebe nisam pronašao ranije. Razočaranje što i sada, kada mislim da znam kojim putem treba da idem, i dalje ne radim dovoljno da tim putem stvarno krenem.
Posle toga dolazi druga faza.
Žal za svetom koji nije onakav kakvim sam ga zamišljao. Ne zato što mislim da mi svet nešto duguje, nego zato što je teško prihvatiti da mnogo toga za šta sam bio siguran da je istina, zapravo nije.
A onda, kad se malo smirim, shvatim da možda i nemam pravo da se žalim.
Većina ljudi nikada ne pronađe svoj pravi poziv. Još manje njih uspe da od toga napravi život.
Ja bar mislim da sam pronašao svoj.
A možda sam samo našao nešto što zvuči dovoljno dobro da ne moram da priznam da ne znam šta radim sa sobom.
Da li ću ikada biti siguran da sam krenuo u pravom smeru? I da li ću morati da poništim sve što sam do sada bio i krenem ispočetka još koji put?
Ne znam.
I možda je to jedino iskreno što sam do sada sebi priznao.
Blogovi
Kako ti se dopao tekst?
martinmarkovic
Martin Marković rođen je 1987. godine u Nišu, a živi i stvara u Paraćinu. Pisac je psiholoških horora i naučne fantastike. Pre nego što se posvetio književnosti, od 2010. do 2023. godine radio je kao solo indie developer brojnih PC video igara. Kroz svoje priče pokušava…
- tekstova
- 13
- čitanja
- 276
- reakcija
- 11
- komentara
- 2
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Bezimeno selo - Odlomak iz "Ponor van vremena"
U našem malom, bezimenom selu, od tek dvadesetak kuća razbacanih kao da su slučajno ispale iz ruku nekog senilnog boga, koje je sa svih strana okruživala naizgled beskrajna šuma, ljudi su pričali čudnu priču. O jednom čoveku koji je nekada davno jednostavno otišao iz sela.…
Terasa, noć i svi ti nevidljivi svetovi...
Sedeo sam sinoć na terasi, sa pivom u ruci koje se polako grejalo, i zurio u nebo. Bilo je jedno od onih retkih noći kada je vazduh čist, a zvezde jasno vidljive. I onda me, kao i uvek u takvim trenucima, uhvati ona ista misao:…
Tišina
Postoji nešto u onoj čudnoj tišini koja nastaje pre oluje. Tišini koja traje samo par trenutaka, koja zvuči kao da nije sa ovoga sveta. Onoj tišini koja prija, a opet budi nemir, jer svi znamo šta dolazi nakon nje. Stojim na terasi i gledam kako…
Knjiga i ja
Život je ponekad strašan na dnevnom svetlu. Istina, preko dana nisam umela da se radujem ni dok nisam pisala, osim ako bi padala kiša. U prošlosti, nenapisane reči navirale bi sa vodom koja se slivala sa uličnih nadstrešnica. Vremenom, početni zanos je prošao. Radije bih…
Dečje kućice
Sećam se torti od zemlje koje smo pravile u našim dečjim kućicama na travi Ponekad su nam davali staru ćebad da na njima uspavljujemo lutke i nižemo naše sudove — okrnjene tačne i šolje Tvoj imaginarni muž vraćao se sa posla dok je moj uglavnom…
Usisavanje
On drži staklenu kuglu. Trese je. Sneg pada. Gleda me. Kaže: „Ti si hrabra.“ Nisam. Samo sam zauzeta. Moram da zatvorim vrata pre nego što ti uđeš. Ali vrata ostaju otvorena. Uključujem usisivač. To je najglasnija stvar koju mogu da kažem. Usisavam paučinu tako jako…