jun 2024.
Kod okuke brze, hladne reke,
U krošnjama bagrema i jasena,
Velikog bora i poneke smreke,
Od veziva i masivnog kamena
Izdiže se drevna tvrđava.
Sazidana u davna vremena,
Ktitorskom rukom Nemanjića;
Mudro i vešto osmišljena.
Nekada dom i ponos plemića.
Štit zadužbina,ka Kosovu polju;
Dika viteštva i megdana.
Krepkom hladovinom odenuta,
cvrkutom raspevana,
rečnom svežinom nadahnuta,
Istorijom umivena,napojena.
Dušom blista u sunčane dane,
Čuva pomen na srce junaka.
Još vida svoje ožiljke i rane,
Ovenčana snagom gorštaka,
U vekovnoj, teškoj borbi.
S jeseni pamuk, meki, gusti
i bela svila na nju presvučena,
kad joj magla svoje runo spusti.
Kamena nevesta pritajena,
hrabro se čekanju prepusti.
Svaki natpis, oronuli kamen,
Svedoči burnoj i teškoj epohi.
U bespuću opstao znamen,
Poput detalja,na maloj plohi,
Sv.Đorđu, večit’ je spomen.
Vremeplovom u 1459.godinu
Prodor Turaka sve je bliži,
Nestanak slobode u vazduhu
Leluja i kruži, sve više je u žiži.
Prikloniše se Svetom duhu,
Neuhranjeni Monasi. Moliše se.
Moliše se za spas i spasenja,
Za mir i život bez straha,
Za narod i nedužna pokolenja,
Za opstanak usred kraha,
Sa malo voska,uz duga bdenja.
Osvajačka ruka ne zadrhta,
Pokori nejač u jednom dahu.
Brzo se zavijori bela plahta.
Ruke je krvave držahu,
Al’ neman nȇma, ne zasta!
Pokleknu Maglič tvrđava,
Pod najezdom Turaka.
Nastupiše vremena rđava,
Nestade sunčeva zraka,
Zloslutna tmina ne spava.
Vremeplovom u 1689. godinu
Strme staze u zagasitom ruhu,
Blatnjave i klizave kadkada,
Vodiše ka vrhu,u viteškom duhu.
Tu se otvrahu vrata Magličgrada,
Uz dva golema, ukrštena mača.
“Pomoz’ Bog lepi grade!”-
reče vitez glasnik jednog dana.
“Da izbegneš nevolje i jade,
budeš as viteških megdana,
stižem tebi,moj Magličgrade!”
(NASTAVAK SLEDI…)










Ostavite odgovor