Слани дани
шта ми то причају други
што исправљају криве Дрине
док чаме и гледају туђе жене
спомињу неке „безњенице“
а они нису имали дане без тебе
не знају како је то
када те срећем
само по аутобуским станицама
чини ми се знала сам те
а сада те познајем
удаљено боље него на јави
нећу да ми ико успомене скрнави
сем мене
ако ме неко пак чачне
у ове очи плачне
нека зна да свака суза
носи гласове твог имена
Kako ti se dopao tekst?

Kristina Pivaš
Pivaš Kristina (1998, Beograd) apsolventkinja je logopedije. Piše poeziju i kratku prozu. Njene pesme objavljivane su u časopisima Šraf, Književne vertikale (33/34), kao i u zbirkama Beogradski krug kredom (br. 26 i 29), Poezija vinom obojena i Haos ožiljaka – 100…
- tekstova
- 20
- čitanja
- 642
- reakcija
- 17
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Naše vreme
Ni retrogradni merkur Moj mars u lavu Nijedan mladi mesec Nije mogao da me pripremi Da je moja smrt tvoj povratak Iako sam znala da možda tek U nekom drugom životu je Naše vreme Ja sam najhrabrija osoba koju poznajem Nakon prvog puta ja se…
Tišina između gutljaja
Dosada mi stiska grudi, kao čaša koju držiš predugo Znaš li koliko njih bi želelo da se budi u istim snovima gde si ti zaspao A ja sam birala tvoje nesanice, kao vino koje ne prija dok opija Bolela sam te dok sam pila, volela…
Sreća
Zarobljena mislima o tebi U skrivenom delu beskrajne mreže prolaza I dalje tražim te Putujem, odlazim, napuštam sve Lutam među ljudima, praznim parkovima, paperjastim oblacima Tražim te po prodavnicama, autobuskim stanicama, fudbalskim terenima Nema te, a osećam kao da si pored mene U svetlima ovog…
Neću više da znam
neću vise da znam ni koliko je sati, ni koji je dan i ne vidim dalje od odsjaja u tvojim očima neću vise da znam za jutra što mi prekidaju san i ne tražim svijet izvan nas izvan naših osmijeha neću vise da znam ni…
Vjerujem u tebe
POSTOJE LJUDI KOJI NAM POSTANU DOM ❤️ Postoje ljudi koje sretnemo, zavolimo i nastavimo živjeti. A postoje i oni rijetki koji se toliko tiho nastane u nama da jednog dana shvatimo kako više ne znamo gdje završavaju naše misli, a počinju one koje pripadaju njima.…
100