kroz zadah razbacane mrtve prirode
mušice hodaju po pregoreloj sijalici
već pljosnatoj od njihovog gaženja
ribe laju na nemirne senke mojih snova
i zapomažu nad izobličenim mesecom
što se pulsirajuće razliva u prozoru
u opnastoj glazuri napuklog stakla
za koje se zamišljen pogled hvata
drhteći pod pritiskom treperavog smisla
što trne nemoćno i bezbojno u očima
dok klizi niz vlažne posivele zidove
tamo gde se pauci igraju u svojoj mreži
i jure se u nepravilnom krugu svetlosti
jedan kraj svojih niti zakačivši za poeziju
za knjigu kojoj na različite načine pristupam
prateći ritam njihove disharmonične muzike
hodam suznim trnjem oko sopstvenog uma
kružim oko zenice velikog oka spoznaje
i zatvaram se u obličje praznog prostora
sakrivam u fioke još jednu svoju misao
tumačim je bez snage za sarkastičan smeh
odviše nervozan prihvatam njeno satiranje
dok razum trpi neprestano navijanje satova
čiji otkucaji razbijaju moju staloženost
oduzimajući mi vreme savršenog spokoja
uživanja u iskonskoj tišini belih pločica
što nemo odzvanja o bojlere pražnjenja
kad histerija odvlači u sumrak ideje
a umetnost poražava ritam svemira
kao najobičniju kosmičku stvar










Ostavite odgovor