Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

LAZAR I STANIJA (odlomak)

LAZAR

Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda je cvrkut počeo da slabi. Još malo je šakom zaklanjajući oči pratio let ptice koja se udaljavala, a onda spustio pogled na polje prekriveno pšenicom. Klasje ustalasano nejakim vetrom, obećavalo je dobru žetvu. Zakoračio je u njivu. Biljke su se povijale prijatno ga golicajući po preponama. Uščupao je jedan klas, protrljao ga dlanovima i oduvao plevu. U šaci su ostala krupna zrna još nezrele pšenice. Pritisnuo je noktom palca zrno, iz koga pocuri mlečno-bela tečnost. Još je rano, ali za dve nedelje biće vreme za kosidbu, pomisli, ubaci preostala zrna u usta i počne da ih žvaće. Lako se vinuo u sedlo i potapšao po vratu zelenka koji je besomučno šibao repom levo-desno, pokušavajući da otera dosadne obade. Još jednom Lazar zadovoljno obuhvati pogledom njivu, a onda cimnu uzde i kasom se uputi ka selu.

Već pet godina je mirno. Sem povremenih vežbi i redovnih patrola nema drugih obaveza. Shodno tome je pre tri godine viša komanda izmenila vojnu obavezu graničara. Svaki pripadnik „Banatske regimente“ dobio je po grunt i jednu sesiju zemlje. Dužan je da se iseli iz zemunica, da na gruntu sagradi kuću od naboja i da obrađuje zemlju. Neki su gunđali nezadovoljni novim načinom života. Navikli na seljakanja, ratovanje, pljačke na ratnim pohodima, ova novena, vezivanje za jedno mesto i obaveza da obrađuju zemlju nije im se svidela. „Mi smo militari“, govorili su, „nismo paorija.“ Lazar nije spadao u te. Osećao je zadovoljstvo dok je radio na njivi, sigurnost pošto bi ubrao letinu. Skrasio se, oženio, zasnovao porodicu. Bio je potpuno drugačiji od Trifuna vršnjaka iz susednog sela, sa kojim je delio dobro i zlo u poslednjem ratu pre pet godina. Trifun je bio nagao, plahovit, ludo hrabar, nemilosrdan u boju, a u miru ga nije držalo mesto. Stalno je jahao, išao zimi u lov, leti u ribolov, voleo vino i žene. Zemlja i paoršag uopšte ga nisu interesovali.

„Eto ti Lazo moja zemlja“, govorio je, „pa je sej, beri. Meni to ne treba.“ Da nije bilo Lazara i mobe, ni kuću ne bi sagradio. Živeo bi Trifun još uvek u mračnoj i vlažnoj zemunici, kao krtica.

Kad je Lazar stigao pred kuću, sunce je već odskočilo. Stanija istrča iz kujne i otvori kapiju. Otac prihvati uzde i povede zelenka u štalu.

„Biće žita ove godine Babo”, obrati se ocu, “Boga mi, biće.“ Mati se već našla sa krčagom da mu sipa da se umije i peškirom da obriše lice.

„I treba da bude“, zastao je za trenutak otac, „daće Bog i žita i prinovu“, a onda uvede konja u štalu. Stanija je pocrvenela do ušiju i utrčala u kuću.

Žita je bilo i te i sledeće godine. Obrađivali su i svoju i Trifunovu zemlju, krava se otelila, zapatili su ovce. Domaćinstvo je napredovalo, zahvaljujući vrednom radu čitave porodice. Odskakli su od ostalih seljana, ali nešto je nedostajalo. Nije bilo prinove.

Otac je gunđao, pušio dugačku lulu i nezadovoljan sukao brkove.

„Oteraj jalovicu“ dobro podgrejan rakijom reče Lazaru, onog dana kad se ovaj spremao da ode u komandu regimente. Pozvali su ga na tronedeljnu vežbu. Lazar je ćutao i mazao slaninom cev puške. „Oteraj je i dovedi drugu.“

„Ajde šta pričaš Mitre“, oprezno se umeša mati.

„Ti da ćutiš.“ Preseče je pogledom Mitar, i mati pokunjeno izađe.

„Ne mogu, Babo. Nije ništa skrivila. Bog je dobar, biće sve u redu, videćeš.“

„Ako do Božića ne bude ništa, ja ću da je oteram.“ Lupi se pesnicom u grudi Mitar i ode u štalu. Lazar zamišljeno pogleda za ocem, a onda začu jecaj iz sobe. Ušao je i počeo mahnito da ljubi Staniju sitnim poljupcima po licu i uplakanim očima.

„Ne plači. Volim te , ne dam te.“

Te tri nedelje su bile pravi pakao za Staniju. Svekar je koristio svaku priliku da je uvredi ili ponizi. Dok mu je uveče prala noge prevrnuo je lavor, sutradan je prosuo čorbu iz tanjira jer je bila slana, oterao je snaju sa njive pešice kući po vodu. Krčaga sa vodom za piće nije bilo u šaragljama kola iako je Stanija bila sigurna da ga je tamo stavila. I tako iz dana u dan.

„Slušaj 'ćeri“, reče joj svekrva posle nedelju dana nemoćna da je zaštiti, „sutra Baba ide da tera krmaču kod nerasta, spakuj se i idi kod tvoji' Crepaju i nek te mati vodi kod baba Mile vračare, ona će naći lek za tvoju boljku. Ponesi ovog petla da je častiš.“

„Šta je bilo mlada, kakva je nevolja?“ upita Staniju debala starija žena brišući mokre ruke o kecelju.

„Uđi pile. Sve će baba Mila da uredi. Muž te ne gleda? Aaa? Ide kod druge?“ Stanija zaplače.

“Nije to baba Mila”

Vračara je uze pod ruku i uvede kroz konk u sobu.

„Ti ostani napolju“ obrati se Stanijinoj majci i zatvori vrata.

„Zbog dece. Ne možeš da rodiš?“

Stanija joj kroz plač ispriča da već tri godine ne može da ostane trudna i da svekar hoće da je otera.

„Eto, odma sam? Slušaj znala. Slušaj me dobro šta ti govorim. Pod prag ćeš da zakopaš petlovu glavu, kad je pun mesec. Di je taj pet'o što si donela?“ Stanija iz cegera izvadi petla, začuđena kako je vračara mogla da zna da je u cegeru baš petao. Ova uhvati petla za noge i jednim pokretom mu otkine glavu. Tanki mlaz krvi poprska zemljani pod i sledećeg trenutka se zevajuća petlova glava nađe u rukama zbunjene mlade žene, a obezglavljeni petao u kotliću sa vrelom vodom spremnom za šurenje.

“Ovo ćeš da sipaš mužu u jelo ili u piće, al’ da ne zna”, reče i dade joj flašicu sa mrkom tečnošću. “Uveče, kad legnete, uvati muža za muda i u sebi izgovori bajalicu: Kad petlova glava ispod praga otera crnog vraga, nek belo tvoje seme oplodi mene.

„Ako sve uradiš k'o što sam ti rekla, doć'e baba Mila na krštenje i ima da bude muško. Al' najsigurnije ti je ćeri, da ti promeniš 'petla', jer ako peto ne valja, nema ni pilića.“ uz zaverenički osmeh namigne vračara i izgura Staniju u avliju.

* * *

Uoči Božića Lazar roditeljima saopšti radosnu vest. Stanija je noseća. Presrećni Mitar poljubi sina i snajku i sa suzama u očima dariva Staniju dukatom, istim onakvim kakvog stavljaju u česnicu. Eto, imaju razloga da se zahvale Gospodu Bogu.

„Pečena ćurka je malo, ispekli smo i prase.“ Hvalio se Mitar popu koga su pozvali na ručak. Nutkao je rakijom i njega i već dobro pripitog Trifuna koji im je takođe bio gost.

„Za naslednika. Živeli i mi i on.“ Već po koji put nazdravljao je Mitar.

“Na mnogaja ljeta”, odgovarali su gosti, a Trifun i Lazar su posle svake zdravice u dvorištu punili prangiju i pucali. Otpevali su „Roždestvo“ i sveštenik je presekao kolač. Posle ručka, prešli su na vino. Mrak je uveliko pao kad je sveštenik, blagoslovio Staniju koja je od ručka klečala pred ikonom i kandilom moleći se. Onda se pop pozdravi sa svima i zavejanim sokakom, pomalo posrćući, napusti veselo društvo.

„Idi Trifune i opali još jednu prangiju, a ja idem da izvadim još vina“, veselo će Lazar, a domaćin, Mitar nasloni glavu na astal i zaspa blaženim snom. Stanija se još uvek molila , dok je svekrva u kujni prala sudove.

Trifun dobro zagrejan vinom ogrne bundaš i izađe u avliju da napuni prangiju. Dok se petljao sa barutom i zemljom, oseti lak dodir po ramenu. Okrenuo se očekujući Lazara, ali pred sobom ugleda Staniju.

„Moraš da mi pomogneš, molim te. Dođi!“, šaputala je Stanija i povukla ga ka štali. „Bog će mi oprostiti. Slagala sam Lazara. Nisam trudna.“

On je zbunjeno pratio i sledećeg trenutka, već su bili u štali. Srušila ga je na gomilu sena i privukla njegovu ruku na razgolićeno međunožje. Krv mu je udarila u glavu kad je udom uronio u sklisku mekotu...

„Al si i opalio Trifune, svaka ti čast. Sve se treslo. Za tim se da piti.“ lupi ga Lazar po ramenu i natoči čaše.

* * *

Tog leta u Lazarevom dvorištu, grm jasmina prvi put se osuo sa bezbroj belih mirišljavih cvetova. Početkom oktobra rodila se devojčica. Odlučili su da joj daju ime Jasmina. Lazar je bio presrećan. Čas je ljubio Staniju, čas bebu. Stari Mitar je gunđao, ali je svaki čas zavirivao u kolevku. Jedino je Trifun bio zamišljen, nekako uzdržan. Sve ređe je svraćao, a i kad bi došao tek po koju reč bi progovorio. Uglavnom je ćutao. Stanija bi posle njegovog odlaska sate provodila pred ikonom moleći se. Lazar zaslepljen srećom nije ništa primećivao, već se sa još većom voljom bacio na posao. Radio je i nadao se da će Stanija sledeći put roditi sina.

Redovno je Trifunu isplaćivao dogovorenu sumu za korišćenje zemlje. Često ga je nagovarao da se ženi. Nalazio bi mu prilike, ubeđivao ga, ukazivao na svoj primer. Trifun je samo odmahivao rukom.

Kad je devojčica napunila tri godine, Trifun dođe u posetu i reče Lazaru.

„Slušaj Lazo. Ti moju zemlju već radiš. Da se ženim nemam nameru. Zemlja bez naslednika ostaje državi. Napravio sam testament. Kad umrem, zemlja će da pripadne tvojoj ćerki Jasmini. Imaće dobar miraz. Tako sam rešio.“ I pružio mu je zapečaćen svitak.„Samo jedno te molim. Ne otvaraj ovo dok sam živ.“

Lazar je samo klimnuo glavom i bez reči stavio Trifunov testament na dno drvenog sanduka u kojem su već bile tapije na zemlju.

* * *

Te jeseni počele su da pristižu glasine. Turska se sprema za novi rat. To su potvrđivali sve češći upadi manjih turskih odreda, koji su prelazili Dunav i zaobišavši pogranične postaje, pljačkali sela u zaleđini, a onda se brzo povlačili nazad, izbegavajući sukob sa graničarskim jedinicama stacioniranim u Pančevu i Kovinu. Zato su oficiri pogranične Banatske regimente tokom zime pojačali straže u zaleđu utvrđenja i naredili evakuaciju civilnog stanovništva graničarskih sela u slučaju upada Turaka. Takva jedna grupa turskih akindžija, veštih jahača sposobnih za brze akcije, iskoristila je jaku zimu i njihova predhodnica pređe preko zaleđenog Dunava krajem januara. Vest se brzo proširila. Trebalo je odmah organizovati odbranu i evakuaciju stanovništva. Lazar i Mitar dobili su naređenje da žene i decu iz svog sela Kozlovac prebace na sever u relativnu sigurnost. Ostali odrasli muškarci su ili poslati na isturene straže na jug , da izveštavaju o kretanju turskih trupa, ili na sever u utvrđen logor u Tomaševcu da tamo organizuju drugu liniju odbrane. Sneg je padao, već danima. Banatska ravnica se zabelela plaštom neveste. Lazar i Mitar su od ranog jutra pomagali oko utovara najneophodnijih stvari u sanke. Trebalo je po toj hladnoći i nevremenu zbrinuti žene i decu. Starci su pomagali koliko mogu, ali sve je išlo mnogo sporije nego što bi trebalo. Najzad kolona saonica napusti selo. Snažni orači, volovi podolci, ali veoma spori i tromi po dubokom snegu polako su se probijali put severa. Nisu odmakli ni dve duži, a jedna od se sanki polomi. Prosto se rasturiše pod velikim teretom. Na sankama su bile rezerve hrane. Mast, brašno, pasulj, suvo meso. Jedan sanduk je baš nezgodno pao. Poklopac se polomio a iz njega su počeli da ispadaju papiri. Lazar ih potrpa nazad, a onda prepozna Trifunov testament. On testament ne vrati u sanduk, već ga strpa u nedra. Dok su promenili sanke i utovarili teret, izgubili su dva sata. Ponovo su krenuli. Lazar je obišao sanke sa ženama i decom i proverio kako su smeštene Stanija i Jasmina. Devojčici je samo nosić virio iz krzna i marame u koju je bila uvijena. Osmehnula se tati i izvukla ruku ne bi li ga pozdravila. On joj uzvrati osmeh i odmahnu joj. Ostavio ih je i odjahao na začelje kolone. Odande je pretila najveća opasnost. Pogledao je u pravcu sela. Samo belina. Ništa se drugo nije videlo od gustih pahulja. Umiren polako je jahao za kolonom. Onda se seti testamenta i posegnu za svitkom u nedrima. Pečat je bio polomljen. U zaštitnom omotu nalazila su se samo dva lista. On na brzinu baci pogled na prvi. “Izjava” pisalo je na vrhu. Onda prelate pogledom preko sadržaja i zapanjeno zaustavi konja.

Prvi pucanj bio je nalik prvoj kapi kiše koja prethodi letnjem pljusku. Kad je Lazar pogledao prema jugu, iz mećavom šibanog obzorja izroniše konjanici u ludom galopu. Samo je jak vetar odnosio urlik gomile u jurišu. Kuršumi su pljuštali po koloni izbeglica. U dva skoka Lazar se našao kraj saonica u kojima su bile Stanija i Jasmina. Zgrabio je ženu sa detetom u naručju i gurnuo je pod saonice. Jedan od volova iz zaprege, pogođen neprijateljskim zrnom oglasi se u samrtnom ropcu i stropošta u sneg. Lazar sjaha i uze na nišan konjanika koji se sa galopom približavao i nešto vikao. U metežu i buci razabrao je svoje ime. Onda je prepoznao jahača i psa pulina koji ga je pratio u stopu. Kroz obruč koji su obrazovali turski konjanici probio se Trifun hitajući im u pomoć. Na trenutak se Lazar poradovao i tako maloj pomoći, a onda mu pred oči iskrsnu reči iz teksta izjave: “Ja Trifun… izjavljujem… Jasmina… moja kći.” Odluku je doneo u trenutku. Samo je jače stegao kundak i opalio. Trifun je dugo, dugo padao široko raširenih ruku. Onda Lazar oseti jak bol. Sablja turskog vojnika preseče ga od ramena do pojasa. Raspolućen, ničice je pao u sneg. Nekoliko koraka dalje, crni kudravi pas cvileći lizao je obraz mrtvog Trifuna.

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Dusan Genc

Dusan Genc u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.

tekstova
57
čitanja
2.315
reakcija
16
komentara
4
deljenja
1
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Kratke priče

    ZAMKA

    „Ne, ništa ni ovog puta, gospodine načelniče. Ni traga, ni glasa. Uključili smo dvadeset konjanika i duplo više pešaka. Svi naoružani.“ „Ovo je prevršilo svaku meru. Kakva smo to vlast, kad ne možemo da pohvatamo grupu odrpanih razbojnika? I treći put kako su uspeli da…

    Dusan Genc14. novembar · 5 min čitanja

    900

    Kratke priče

    NOJEVA BARKA

    NOJEVA BARKA Četvrtak 12. jun Odavno sam prestao da gledam televiziju. Sve novosti saznam u kafani. Zbog toga, a i nekih drugih razloga sam svoj “Samsung” unovčio. Tako sam danas, posle popodnevnog druženja sa istomišljenicima u lokalu “Pod lipom”, zagrejan pelinkovcem krenuo kući. Silom prilika,…

    Dusan Genc6. novembar · 7 min čitanja

    900

    Kratke priče

    БАНАТСКИ РУЧАК

    Традиционални банатски ручак недељом, састојао од супе и ринфлајша. Најчешће је то била кокошија супа, са резанцима или флекицама, жута као дукат , чији је незаборавни мирис мешавине, шаргарепе, першуна, пашкрната и целера ширио ноздрве и бивао немушти позив за сто. После тога би следио…

    Dusan Genc30. oktobar · 1 min čitanja

    600

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    Porodični ručak 5

    Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…

    Nenad Piper18. novembar · 4 min čitanja

    100

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi