Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

THIS CHARMING MAN

Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj život pretvorio? Čak i Aladin i Blu Džin imaju živopisniju svakodnevnicu. Zaglavljena sam u prljavoj mačijoj kutiji sa peskom.

Slušala sam Suzi Sju i neumorno živela u paralelnoj stvarnosti, nemoćna da se pomaknem sa kreveta ili zadovoljim ovom u kojoj sam primorana da obitavam. Ta paralelna, bolja stvarnost, sastojala se iz sećanja na dane kada sam, jedina gotičarka u našem zavičaju, zabavljala Martina (trulim, moram priznati) imitacijama Suzinih koreografija i glasa. Sećam se, trošio je čak i po čitave sate svog dragocenog vremena u pokušajima da me nagovori da me našminka i iscrta Suzin autentični ajlajner (za koji verujem da poseduje autorska prava i da ima svako pravo da me tuži što sam na doček Nove 1985. išla na maskenbal baš sa tim ajlajnerom).

Da, Martin je na posletku uspeo da me nagovori, ubedi, prisili, navede i šta sve ne na tu besmislicu – još uvek se pitam kako mu je pošlo za rukom. Otišli smo na maskembal obučeni kao višepominjana Suzi Sju i Badži (bubnjar Suzinog benda, mada se šuška da se između njih dešava nešto više, ali Martin i ja ih nismo izabrali iz tog razloga). Kad su nas videli, svi su bili ubeđeni da smo predstavljali Lejdi Pjero i Endija Rodžersa (uzgred, Martinov omiljeni umetnički par). Mart je proveo čitavo veče držeći isprekidane monologe o razlikama u stilovima između Suzi Sju i Lejdi Pjero, uz to i Badžija i Endija Rodžersa.

„Molim vas“, pripit od tri gutljaja malo jačeg džin-tonika, govorio je glasno da niko ko je bio tamo nije mogao da ga ne čuje. Sećanje na njegov glas uspe da zagolica ugao usana. „Endi i Lejdi Pjero su pojam najsofisticiranije i najumetničkije elegancije. Suzi Sju i Badži su nešto drugo – oni su predstavnici panka i gotik-roka.“

Jesam otišla sa njim na žurku, ali sam se zavukla u jedan ćošak pored stola sa posluženjem i čekala ponoć ili, sluteći po brzini ispijanja pića, da se moj najbolji drug napije do te mere da ne zna da nađe put do kuće, te da se poslužim njegovim stanjem kao glavinim izgovorom za odlazak pre prvih minuta nove godine. Nisam se osećala lagodno. Pored toga što je bilo mnoštvo ljudi – ceo prokleti grad se sjatio u nekoliko kvadrata kuće Ne-znam-ni-ja-koga – to je zvanično bio moj prvi i poslednji put da sam obukla haljinu i nanela (hah, kad bih bila sposobna za tako nešto! Martin je to uradio, razume se) šminku.

Martin je bio izuzetno ponosan svojim postignućem. Rekao mi je da sam preslikana Suzi Sju, s malom razlikom u fizionomiji lica. Moje je bilo nešto bucmastijih obraza i pravilnijeg nosa. Mada sam u to vreme nalik svakoj tinejdžerki koja otkrije neki (u mom slučaju gotik-rok) bend za koji jedva da je ko čuo u mestu iz kog dolazi, mada mi je kosa bila crna i mada je ta boja bila najdominantnija u mom ormanu, bila sam znatno srećnija nego sad kada s mene pršte sve moguće boje, nijanse i dezeni. Hah, a onda sam smatrala da je moj život bezveze i kako ću korak ka sreći načiniti tek selidbom u London. Kako detinjasto...

Žurka je bila podnošljiva, niko me nije spopao niti dosađivao. Mirno sam sedela u ćošku i posmatrala Martina kako drži malo umetničko predavanje. Izraz lica je verovatno odgovarao spavaču otvorenih očiju. Čak ni muzika nije bila toliko loša, na gramofonu su se neumorno vrteli hitovi pevačice Rio. Da Martin nije bio toliko obuzet umetnicima-junacima svojih priča, raspametio bi se. Njegova devojka Melani je prilično ličila na...

Namrštih se. Kako to da je došao ovde sa mnom, a ne sa njom? Nije rekao da se između njih desilo bilo šta negativno, a poznavajući nju, verovatno joj ne bi bilo po volji što sam ovde sa njenim dečkom. Iz nekog razloga nije mogla da me podnese, ali se svojski trudila da prikrije to veštačkom finoćom i preteranom ljubaznošću. Uz sve dužno poštovanje, nisam ni ja negovala lepo mišljenje o njoj.

„Hajde vas dvoje, šta sad izvodite? Čemu se stalno tako smejete? Hoću i ja da se smejem!“

„Baš smo te nešto ogovarali.“

„Daaaj, Ziiigiii. Ne brini se, Mel, nije ništa u vezi sa tobom.“

„Pa šta je onda?“

„I da ti kažem, ne bi razumela.“

„To je jer smo nas dvoje dve lokalne lude.“

Možda sam se zato tako dobro slagala sa Martinom. I ja sam u komšiluku bila „devojka na lošem glasu“. Kao što su o njemu kružile svakakve priče, kružile su i o meni. Zadivljujuće ali istinito, iza toga ne stoji moja anomalija. Martin mi je priznao da je čuo od tetke (one što je kriva za njegovo znanje o astrologiji) o prgavoj crnoj devojci koja juriša biciklom kroz grad i čeka da napravi nevolju. Ah da, zaboravila sam da je to zbog tuče u koju sam upala kako bih isterala siledžije iz školskog dvorišta. Ali nisam imala izbora! Niko od onih nazovi-frajera iz naše škole nije ni pomišljao da im se suprotstavi! Jesam ja kriva što sam pre plivanja trenirala borilačke veštine i što sam naučila neke trikove samoodbrane gledajući filmove Brusa Lija i čitajući kung-fu stripove?

Zamišljenost prekinuše oštre reči realnosti – napirlitana nakaza. Razrogačenih očiju, usmerih pogled u pravcu iz kog mi se učini da je došao. Uočila sam tipa u kariranim pantalonama sa bedževima na crnom sakou. Nije me zanimalo da li je panker u duši ili samo po pitanju oblačenja, ispila sam piće, ustala i, za svaki slučaj, osluškivala još malo kako bih utvrdila da li sam dobro čula i da li su se te reči odnosile na onog na koga sam mislila.

„Nek’ drži predavanje nekom drugom, nas nek’ ne davi. Oh molim te, i on mi je za predavača! Ludi Martin našao nama ovde da priča o nečijem izgledu! Bolje nek’ se pogleda u ogledalo...“

Stegnute vilice i zgrčenih šaka, oštro sam ga odgurnula s rečima pretnje. On i njegovi drugovi pokušali su da ismeju mene, moj izgled, moje ime i mog druga, ali me ništa nije slomilo. Nije me interesovao broj, želela sam da svi plate za neopravdanu i nezasluženu grubost prema Martinu koji je, zaronjen u svoj svet, isuviše daleko da bi znao šta se dešava.

Želja da ranije napustimo to mesto se ostvarila, ali ne na način na koji sam se prvobitno nadala. Išli smo praznim ulicama u pravcu njegove kuće u tišini. Stid me je oblio što sam na njegove oči izazvala skandal na novogodišnjoj večeri zbog nekoliko budala koje nisu umele da cene pravu autentičnost. Mrzela sam sebe što sam mu uskratila zabavu.

„Oprosti, sad verovatno misliš o meni kao o nekoj divljakuši...“

„Koliko puta moram da ti kažem da Zigi koju ti gledaš u ogledalu i onu koju ja gledam ovde nisu ista osoba?“, osmehnu se toplo. Blago, prstima pomeri deo kose koji je pokrivao masnicu na licu. „Je l’ te mnogo boli?“

„Mart, ne znam šta si pio na onoj žurci, ali štagod da je, daj mi da se ne treznim od toga“, usilila sam smešak. Naravno da nisam želela da kažem da mi je čitavo lice gorelo od boli primljenih udaraca.

„Šta se uopšte desilo? Jesu te dirali?“

„Tako nekako.“

Te večeri mi je saopštio zašto nije išao na maskembal sa Melani. Bilo je iznenađujuće kako je lako govorio o nečemu što je trebalo biti izvor njegove boli. Grozna sam prijateljica, ali laknulo mi je kada sam čula da neću više morati da trpim onu odvratnušu u našem društvu. Činilo se da nam neko sa strane – bilo moj dečko ili njegova devojka – kvari atmosferu. Oduvek je tako. Najbolje funkcionišemo izolovani od ostalih, daleko od zlih jezika, očiju i osuda. Samo nas dvoje.

Mada je to bilo davno, navaljivao je da ispričam šta se krije iza tuče na dočeku Nove godine. Pitam se kako mi je pošlo za rukom da mu odolim i držim usne sklopljenim. Mislim da bi stvari između nas postale uvrnute... zar ne?

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Eloïz A. Rogers

Novi Sad

Eloiz Ameli Rodžers (Eloïz Amélie Rogers), rođena u Subotici 2001. godine. Završila osnovnu školu u rodnom gradu i srednju Medicinsku školu u Novom Sadu. Završila studije na Filozofskom fakultetu, na katedri za komparativnu književnost. Odabrala da piše pod pseudonimom…

tekstova
5
čitanja
21
reakcija
0
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    4. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    LIFE ON MARS? Ležala sam u krevetu i gledala u blještavi pun mesec koji se mogao videti kroz ogroman prozor. Branila sam sebi da utonem u san, znajući s čime bih morala da se suočim. Nisam želela da me obuzme ono odvratno bunilo koje je…

    Eloïz A. Rogers17. novembar · 12 min čitanja

    100

    Proza

    3. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    STARMAN Ušla sam u stan i smesta pošla u potragu za pidžamom. Ništa na svetu ne volim da nosim više od udobne pidžame. Martin je sedeo sa Aladinom i Blu Džin u dnevnoj sobi, pušio i gledao film. „Već si se vratila?“, upita kada sam…

    Eloïz A. Rogers16. novembar · 13 min čitanja

    600

    Proza

    2. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    HEAVEN KNOWS I'M MISERABLE NOW Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Voda... Vrisnula sam glasno, tela ukočenog u grču.…

    Eloïz A. Rogers15. novembar · 10 min čitanja

    500

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Proza

    Porodični ručak 5

    Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…

    Nenad Piper18. novembar · 4 min čitanja

    100

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi