Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

3. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

STARMAN

Ušla sam u stan i smesta pošla u potragu za pidžamom. Ništa na svetu ne volim da nosim više od udobne pidžame. Martin je sedeo sa Aladinom i Blu Džin u dnevnoj sobi, pušio i gledao film.

„Već si se vratila?“, upita kada sam prošla pored te-vea, idući ka kupatilu.

„Da“, odvratih tmurno.

„Kako je bilo?“

„Zaboga miloga, sa kakvim se ti ljudima družiš!“, dobacih iz kupatila. Navukla sam zavesu i pustila vodu. Čim je čuo mlaz, došao je.

„Pokušao sam da ti kažem da je Majls... specifičan.“

„Specifičan, malo sutra!“, rekoh, crveneći. Sreća što nije mogao da me vidi. „Martine, tip je nezdravo opsednut erotikom! Morala sam da ga lažem da planiram da živim u celibatu!“

„I on ti je poverovao?“, smejao se.

„Bilo bi mu bolje da jeste, pošto ne planiram da se više viđam sa njim“, prevrnuh očima, onda uzdahnuh. „Izvini što ovako reagujem, samo... Ah, znaš mene...“

„Znaaam“, po melodiji glasa sam znala da se smešio „Zato sam ti rekao da nije za tebe.“

„Znam da jesi i zato se sada naslađuješ time“, smejala sam se. „’Ajde, ’ajde, Vestvude, nabijaj mi još malo to na nos.“

„Iskreno“, reče nakon smejanja, „nadao sam se da ćeš brzo završiti. Sad bar možemo zajedno na krov.“

„Krov?“, zbunjeno sam se namrštila.

„Da. Kroz prozor tvoje sobe redovno izlazim na krov kada je vedra noć. Veruj mi, to mesto je stvoreno za gluvarenje do zore. Ako nisi dovoljno pijana, možeš da mi praviš društvo, baš kao nekad.“

„Popila sam samo jednu Kolu, tako da bi ti bilo bolje da imaš neku tešku artiljeriju.“

Nasmejali smo se. Podsetio me je na dane kada smo tek počeli da se družimo i kada sam otišla na nekoliko dana kod njega u kuću (potrefilo se da su njegova baka, majka i tetke otišle na letovanje u isto vreme kada je moj otac bio na službenom putu). Tamo smo, na velikoj ljuljašci u njegovoj bašti, sedeli do zore, pričali i pili. Kako je tri godine stariji od mene, on je „kriv“ za moje prvo iskustvo sa alkoholom jer da se moj otac pita, alkohol ne bih okusila za života. Komedija leži u tome što se ispostavilo da sam bolji i veći kapacitet od njega koji je posle jednog piva bio „sređen“. Voleli smo da pijemo zajedno jer je atmosfera uvek dobra, ali i zato što svaki put zapadnemo u ozbiljne napade smeha prouzrokovane sopstvenim neartikulisanim ponašanjem. Mislim da mi sada fali jedan od tih napada da bih upotpunila rupu neuspelog sastanka.

Provukli smo se kroz prozor i seli odmah do njega, ponevši jastuke i neophodnu „artiljeriju za dobar provod“. Ispričala sam mu kompletan izgled sastanka sa Majlsom čiju neprijatnost nisam mogla da ne pretvorim u komediju koja ga je lepo nasmejala. Volela sam kako se smeje. Ima nesvakidašnje veseli, gotovo dečji smeh – ne, ne, ne, bolje da to kažem ovako – kada bi Sunce poželelo smeh, ukralo bi ga od Martina.

„Moraćeš da ubaciš to u jedan od svojih filmova“, reče, paleći cigaretu.

„Oh, obavezno“, rekoh, uzevši gutljaj džina iz flaše koju smo delili. „Već u sledeći skeč za faks. Živo me zanima šta će mi sledeći prirediti.“

„Misliš“, namršti se, dunuvši dim, „hoćeš opet da ti nađem nekog?“

„Naravno“, slegnuh ramenima. „Ne odustajem dok ne nađem to što tražim.“

„Ahh“, uzdahnu. „Moraš mi onda reći kakav je tvoj tip.“

„Moj tip? Zar ti Roland nije dovoljno merilo?“, nasmejah se u pokušaju da prikrijem žarući bol u grudima. „Kompletni kreten.“

„Ne, hajde sad ozbiljno – nikada mi pre nisi pričala o svom tipu.“

„To je jer nemam strogo određen tip“, rekoh šireći ruke. „To jednostavno samo znam kada vidim nekoga. Ili mi se sviđa ili ne. Ne postoji nikakav „obrazac“ (prstima sam naglasila navodnike) po kom je neki tip lep ili ne. Da šetamo ulicom, upirala bih prstom u različite osobe i govorila: ’Onaj je lep... i onaj... i onaj... i onaj tamo...’ i svi bi bili različiti.“

„Okej, ’ajde ovako – šta te je privuklo kod Rolanda?“

„Ne znam“, uzdahnuh, pokušavajući da dozovem u svest trenutak kada sam prvi put ugledala svog bivšeg dečka. Kako je to sećanje gorko, morala sam da uzmem novi gutljaj pića. „Pretpostavljam držanje i... i stil oblačenja... i kosa“, oči mi se raširiše u transu. „Osmeh... Obožavala sam kada se smeje. Ima stvarno lep osmeh. Taj osmeh gradio je najlepše i najružičastije iluzije o njemu. Ali“, oborih pogled, pokunjivši se, „očigledno sam ga romantizovala u ličnost koja u današnje vreme niko više ne želi da bude.“

„Ali, ako uzmeš da posmatraš sve sa astrološke strane, to je od početka bio promašaj“, kako ga je džin opustio, upao je u uobičajeni astrološki trans. Neverovatno koliko zapravo zna o Zodijaku i planetama (opet za to krivim jednu od njegovih ljupkih tetaka). Već sam rekla da nisam pristalica tih veštičijih priča, ali Martinu verujem štagod ima da kaže na tu temu iz razloga što ništa ne priča napamet i što deli svoja zapažanja sa mnom u želji da mi pomogne. U srednjoj školi ga je astrologija zanimala gotovo isto koliko i moda, šivenje i crtanje. „Tvoj i njegov znak su sušte suprotnosti. Vaše planete su na različitom kraju Solarnog sistema. Zato vam nije uspelo.“

„Očito da nam nije bilo suđeno...“

Uzela sam poveći gutljaj pića, te mu prosledila nazad flašu. U blagom pripitom stanju, osetih nalet inspiracije. Ušla sam nazad u sobu kako bih potražila svesku i olovku i vratila se na krov. Upitao me je gde sam to bila. Zadovoljno se osmehnuh.

„Imam zagonetku za tebe. Pogodi ko je ovo:

Zamišljena

Osetljiva

Izgubljena

Zvezde u očima; zvezde u glavi

Ide po strani

Gitara u ruci

Ima li života na Marsu?

Venera u Suncu

Avanturista

Temperamentna u pogrešnim situacijama

Emotivna

Romantična budala

Heterohromija

Alternativni rok

U svom svetu

Samotnjak.

Nasmejao se, te se zamisli sa naslonjenim licem na šaku.

„Izbrisao bih to ’budala’ kod romantične i... umesto izgubljena bih stavio inteligentna ili interesantna.“

„Daj Mart, dosta sa tim laskanjem. Dovešćeš me u stanje u kom će mi lice biti crvenije od kose.“

„Možda baš to i hoću“, nasmejao se.

„Mani se, pijan si“, mahnuh rukom uz smeh.

„Ne, nisam!“

„Ššš! Imam još jednu. Slušaj, ide ovako:

Modna ikona

Astrolog

Romantik

Talentovan

Inteligentan

Nema mu ravna

Vredan

Ekscentrik

Saosećajan

Tolerantan

Velikodušan

Uvrnut

Duhovit.

Nije ništa rekao, ali se nasmejao, što mi je jasno stavilo do znanja da mu se dopalo.

„Onda“, rekoh, ispivši poslednji gutljaj džina iz flaše, „sa kim mi uvezuješ sastanak sutra?“

„Hmm“, namršti se, „možda sa Alenom. Voli da igra bilijar, a ti si dobra u bilijaru...“

„To je istina. Sa čime se bavi?“

„Muzičar. Nastupa po pabovima.“

Klimnuh glavom. Dopada mi se to što čujem. Njegove reči podstakle su me da iznova počnem sa građenjem fantazija i prognoza o sledećem momku sa kojim je trebalo da se sastanem. Sačekala sam da ispuši još jednu cigaretu, onda smo ušli unutra.

Sutradan, umesto da se pripremam za test iz istorije filma koji me čeka narednog dana, čitav dan sam provela u pidžami i gledanju MTV-a uz povremeno maženje Aladina. Nije mi se radilo ništa što ima bilo kakve veze sa fakultetom. Nisam mogla da smislim nijedan drugi kreativniji način ubijanja vremena do večerašnjeg sastanka, što zbog raspoloženja, što zbog nedostatka kreativnosti.

Držala me je posebna vrsta stida. Nisam smela da se susretnem sa Martinovim pogledom – pih, neverovatno kako mi je samopouzdanje tako munjevito iščezlo. Razlog broj jedan je što sam mu u napadu paničnog bunila slučajno udarila šamar (da li ima potrebe da naglašavam da imam prilično tešku šaku?), što zasigurno nikada, nikada, nikada ne bih uradila. Drugi razlog je što me je poslao da idem u prodavnicu po neke sitnice, između ostalog i cigarete u koje se apsolutno ne razumem. Uzevši to u obzir, posebno mi je naglasio i istakao koje su mu omiljene i koje da kupim. Ali, kako sam isuviše i konstantno lutajućeg duha, ispostavilo se da sam nesposobna čak i za običnu malu svakodnevnu nabavku – uspela sam da pogodim cigarete koje najmanje može da podnese, a da bi sve bilo bolnije, donela sam mu čitav boks. Šta me je navelo na to? Prodavac me je obrlatio pričom da su ove nedelje na specijalnom popustu. Njegov kiseli izraz lica i dug uzdah koji su u mojim očima bili na ivici uzvika: „Devojko, saberi se i unormali već jednom!“ su dovoljna kazna. Kako sledeće nedelje ima veliku modnu reviju na fakultetu, nije napuštao radnu sobu, niti sam se ja pomerala sa kauča u dnevnoj sobi.

Čim se spustila noć, počela sam sa pripremama za sastanak. Martin je ispunio svoje obećanje, vratio me je u prirodnu smeđu. Moram priznati da sam se iznenadila sa kojom je brzinom uspeo da izvede to jer ta gusta kovrdžava lavlja griva ide na živce meni, njenoj vlasnici, veći deo vremena. Hiljadu puta sam to izgovorila, a mislim da ću izgovoriti još hiljadu puta – zašto nemam ravnu kosu?! Druge devojke stavljaju mini-val i provode sate u frizerskim salonima da bi dobile nešto nalik ovome s čime sam primorana da živim i rvam se svakodnevno. Često sam od strane vršnjakinja bila kićena komentarima kako sa ovom čupavom kosom izgledam divljački, dok su me starije gospođe iz zavičaja častile rečima da je ta kosa jedini oblik ženske lepote koji posedujem (Ako ikada uspeš da šarmiraš nekog mladića, devedeset devet posto je da će ga privući ta tvoja kosa). Ide mi na živce jer ni sa čim ne mogu da je ukrotim – isuviše je gusta za vezivanje; češalj postaje zaborav ako se usudi da joj priđe, a za pletenje mnogobrojnih pletenica nemam strpljenja. Zato je dajem Martinu kada mu je potrebna zanimacija koja je u istom košu sa sastavljanjem slagalice od dve hilajade delova.

Kada je griva bila spremna, otišla sam da se presvučem. Izvukla sam nasumično prve stvari koje su mi pale pod ruku – plavi kombinezon sa belim tačkicama, crno-bele prugaste čarape i crveni široki karirani džemper. Bila sam spremna da izađem iz stana kada se umalo nisam sudarila sa Martinom na hodniku.

„Za ime sveta, šta to nosiš?“, zgrozio se kada me je ugledao.

„Odeću?“, slegnuh ramenima na jasno očiglednu stvar. Nevoljno se prošeta oko mene sa namrštenim izrazom lica.

„Nema šanse da ću te pustiti takvu da izađeš iz stana, i to mog stana.“

Izgubio se u pravcu svoje sobe gde drži svu odeću.

„Mart, nemam vremena za presvlačenje!“, dobacih uz prevrtanje očima.

„Oh, još kako imaš!“, čula sam ga.

„Zaboga, ne idem na dodelu BAFTE, niti išta slično!“

„Greška!“, reče živo, pojavivši se iznova u vidokrugu. Uzdigao je prst kao znak upozorenja. „U svakom trenutku moraš izgledati najbolje što možeš. Probaj ovo.“

Osmotrila sam stvari koje mi je dao – crna kožna jakna; majica sa crno-belim prugama i plave farmerice. Pogledah ga nazad uz uzdah.

„Stvarno mi nije jasno zašto ljudi gube vreme na ovakve stvari kada je čitava poenta da se ne izađe nag na ulicu. Koliko vidim, taj uslov sam ispunila.“

Mrzovoljno sam ušla u kupatilo da bih se presvukla.

„Pobogu Zigi, žensko si“, čula sam ga sa druge strane vrata. „Ti bi naročito trebala da vodiš računa o tim stvarima.“

„Nećemo o tome šta bih trebala, a šta ne.“

„Mislim da bi bilo dobro da poradiš na stilu oblačenja. Malo je... hmm...“

Zastade, oklevajući na trenutak da li da mi kaže šta mu je na pameti. Pošto sam se presvukla, izašla sam da bih ga pitala za mišljenje o odevnoj kombinaciji koju mi je dao. Po izrazu njegovog lica bih rekla da je i više nego zadovoljan mojim izgledom.

„Okej, okej, skapirala sam. Šta ja sad tu mogu?“

„Da poradiš na tome.“

Uz osmeh mi pruži ruž koji se savršeno slagao sa mojom bojom kose. Pogledala sam ga zbunjeno.

„Tvoj je?“

„Da li ti ova boja ide uz mene?“

Namrštih se u pokušaju da dozovem u svest taj trenutak, ali ništa nije isplivalo sem modre ljubičaste i tamno crvene. Odgovorila sam odrično. Klimnu glavom, zadovoljan mojim konačnim odgovorom. Uzela sam ruž koji sam počela da nanosim ispred ogledala. Stajao je na vratima i posmatrao tu moju radnju.

„Zar ti nemaš šta da radiš?“, upitah uz nervozni smešak. Kadgod radim nešto ženski pred njim, osećam se izuzetno smotano jer negde podsvesno znam da je u svakoj toj aktivnosti sigurno daleko bolji od mene. Nasmešio se.

„Imam, ali isto tako obožavam da posmatram kako devojke stavljaju ruž na usne“, reče sa zadovoljnim osmehom i pogledom koji otkriva da je to jedna od neobičnosti koje umeju da ga opčine u celosti. „Ne bi verovala, ali svaka radi to na drugačiji način...“

Zapao je u jedan od svojih zanosa, počeo je dugu pripovest o izvoru tog zadovoljstva koju bih sa uživanjem slušala da nisam morala da idem. Bilo mi je krivo i uvek bih osetila blagu grižu savesti kada bih ga samo tako prekinula u sred rečenice sa „izgovorom“ kako imam nešto da radim ili moram da idem negde, kakav je slučaj sada. Teška srca sam poručila da moram da krenem kako ne bih zakasnila na sastanak. Videla sam da je i njemu krivo što sam mu razbila čarobno osećanje zanosa, usilio je smešak i uz meki izraz lica mi poželeo da se lepo provedem.

Alen Mek Kvinsi, dvadeset sedam godina; moje visine, smeđe kovrdžave kose i smeđih očiju (prosečnog izgleda, ne mogu da kažem da spada u grupu momaka koje mogu nazvati lepim). Bivši student novinarstva. Trenutno zanimanje – pabski muzičar. Voli da igra bilijar, ali se ispostavilo da i nije baš nešto sjajan u njemu (dobila u sve tri odigrane partije). Navija za Čelsi, što meni, navijaču Arsenala, nije bila najneophodnija informacija. Srećom, skrenuo je razgovor u pravcu muzike, zbog čega nismo imali prostora da zapadnemo u raspravu o fudbalu. Pričali smo zaista lepo i reklo bi se da smo vrlo brzo našli zajednički jezik. Onda mi se izvino rečima da mora da nastupa, što mi nije smetalo.

Nakon izvesnog broja pesama, Alen me je pozvao na podijum da bih mu se pridružila. U početku sam malo oklevala, ali pošto sam videla da su me pripiti gosti bodrili i molili da me čuju, prihvatila sam poziv. Istupila sam na podijum, uzela gitaru koja je stajala sa strane i počela da sviram i pevam jednu od omiljenih pesama izvođača po kom mi je Martin dodelio nadimak. Kao neko ko studira dramske umetnosti, morala sam da znam da pevam, pored toga što sam volela muziku na kojoj sam želela da zasnujem čitav svoj rad. Sviranje gitare došlo je spontano kada sam na časovima španskog imala prilike da učim flamenko gitaru, samo što se manija za muzikom sa flamenko gitare vrlo brzo rasula na žanrove moderne muzike.

"There's a starman waiting in the sky

He'd like to come and meet us

But he thinks he'd blow our minds

There's a starman waiting in the sky

He's told us not to blow it

'Cause he knows it's all worthwhile

He told me

Let the children lose it

Let the children use it

Let all the children boogie"*

Slušaoci su uživali. Želeli su da nastavim dalje sa zabavnim programom, ali mi je Alen pokazivao da siđem sa podijuma. Da ne bih napravila neprijatnu scenu, poslušala sam ga namrštenog lica i vratila se nazad za šank. Završio je nastup i ubrzo mi se pridružio.

„Martin nije spominjao da znaš da sviraš i pevaš“, reče žustro.

„Znam“, slegla sam ramenima.

„Pa, ne znam šta bih ti rekao“, uvređeno će, sa željom da mi iz neke iznenadne pakosne osvete poruši snove. „Vrlo su male šanse da uspeš u tome ovde. Ja se godinama vucaram po pabovima.“

„Izvini“, namrštila sam se, izgubivši strpljenje, „jesam li uradila nešto pogrešno možda?“

„Da! Ukrala si mi nastup!“

„Ti si taj koji me je nagovarao da istupim na prokleti podijum!“

„Da, ali nisam mogao da znam da si prokleti Dejvid Bouvi!“

„Zar ti moje oči to nisu već poručile?! Da nisi možda ljubomoran?!“

„Da li bi trebalo da budem?!“

„Jašta! Zvučiš kao da si juče uzeo gitaru!“

Ispila sam piće i iznervirano izašla iz lokala. Martin i ja smo i ovo veče proveli na krovu, s tom razlikom što nismo mogli biti veseli kakav je slučaj bio prošle noći. Nisam imala snage da sve pretvorim u komediju. Čini se da ove noći nemam materijala za išta slično. S druge strane, Martin je uzaludno pokušavao da me razvedri pričama o ružu boje trule višnje i tome kako sam u čitavoj priči ispala veći džentlmen od Alena.


* David Bowie – Starman (The Rise and Fall of Ziggy Stardust and the Spiders from Mars, 1972)

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Eloïz A. Rogers

Novi Sad

Eloiz Ameli Rodžers (Eloïz Amélie Rogers), rođena u Subotici 2001. godine. Završila osnovnu školu u rodnom gradu i srednju Medicinsku školu u Novom Sadu. Završila studije na Filozofskom fakultetu, na katedri za komparativnu književnost. Odabrala da piše pod pseudonimom…

tekstova
5
čitanja
21
reakcija
0
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    4. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    LIFE ON MARS? Ležala sam u krevetu i gledala u blještavi pun mesec koji se mogao videti kroz ogroman prozor. Branila sam sebi da utonem u san, znajući s čime bih morala da se suočim. Nisam želela da me obuzme ono odvratno bunilo koje je…

    Eloïz A. Rogers17. novembar · 12 min čitanja

    100

    Proza

    2. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    HEAVEN KNOWS I'M MISERABLE NOW Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Voda... Vrisnula sam glasno, tela ukočenog u grču.…

    Eloïz A. Rogers15. novembar · 10 min čitanja

    500

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Proza

    Porodični ručak 5

    Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…

    Nenad Piper18. novembar · 4 min čitanja

    100

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi