4. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

LIFE ON MARS?
Ležala sam u krevetu i gledala u blještavi pun mesec koji se mogao videti kroz ogroman prozor. Branila sam sebi da utonem u san, znajući s čime bih morala da se suočim. Nisam želela da me obuzme ono odvratno bunilo koje je Martina lišavalo vremena za dragoceno spavanje svaki put kada bismo istovremeno utonuli u san. Nebesa, imam osećaj da boravim u ovom stanu čitava tri meseca...
Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Mehurići. Voda...
„Zigi“, meki glas koji se javi uz blistavi spasonosni zrak sunca izgovori moj nadimak. „Zigi, probudi se.“
Uz mrštenje se okrenuh na drugu stranu. Još je tu. Koliko god mi svest budna, nisam mogla da odlepim teške kapke. Mora da sam zaspala pred svitanje kada mi je ovako mrsko da se odvajam od udobnosti kreveta.
„Kad ti počinju predavanja?“
„Pola devet“, promrmljah u polusnu.
„Pola devet?!“, trgoh se, njegov glas odjeknu teškom glavom glasnije od zvona Big Bena. Prekrih lice jastukom. „Zoi, to je za pola sata!“
„Polako, imam još vremena...“
„Ne, nemaš! Nisi više u domu!“
Ove reči me nateraše da širom otvorim oči i razbudim se kao da nisam ni spavala. Skočila sam iz kreveta i počela da trčim iz prostorije u prostoriju kako bih sve stigla. Da Martin ne bi zakasnio, odabrala sam da preskočim doručak – svakako moram manje da jedem – zbog čega smo uspeli na vreme da se smestimo u njegov auto (mini boje patlidžana) i krenemo. Trebalo je još samo da se izborimo sa saobraćajem velegrada koji se nadam da nas neće sabotirati.
Na raskrsnici na kojoj se naši putevi račvaju bila sam spremna da iskočim i nastavim pešice (bolje reći trčeći) do zgrade fakulteta, što je za njega bilo apsolutno neprihvatljivo. Frknula sam nezadovoljno.
„Martine, mani me svog večitog kavaljerstva. Neću da zakasniš zbog mene. Šta ako upadneš u špic? Onda će ti trebati sati da se dovučeš do faksa.“
Ubedio me je da njegovi profesori vole da kasne na predavanja jer su hedonisti u duši – žive za jutarnji ritual ispijanja kafe uz cigaretu – zbog čega dobija dodatnih petnaest minuta. Uz to, uverio me je da drži ovaj deo grada u malom prstu i da će se maksimalno poslužiti svim mogućim prečicama ako bude neophodno. Debelo preko svoje volje, popustila sam uz dečije durenje što me nije poslušao.
Dovezao me je ispred zgrade fakulteta, poljubio u obraz i rekao da se čuvam kao da je trebalo da se suočim sa nečim zverskim u toj zgradi. Zbunjeno namrštena, izašla sam i umesto da požurim ka amfiteatru, ostala da stojim na tom mestu, tonući u osećaj neobične slabosti sa kojim sam počela da se suočavam kako sam spustila oči na građevinu ispred sebe.
Tromim slabim koracima išla sam niz ispražnjeni hodnik ka amfiteatru. Ambijent mi postade neprijateljski leden, njegove boje podsećale su na boje mehurića i vode sa kojima noću vodim bitke. U nekoliko navrata mi se čak učini da čujem jezovite glasove iz dubine koji šapatom izgovaraju moje ime. Bila sam mrav kom preti opasnost da bude nagažen. Telo se trese, srce preskoči otkucaj kad se dosetih šta me to čeka u amfiteatru.
Najradije bih pobegnela iz ove zgrade da ne moram da imam ikakva posla sa najmrskijim predmetom za koji uopšte nisam spremna. Pošla sam ka izlazu užurbanim uplašenim koracima, onda se naglo zaustavila. Pod kapcima se suočih sa Martinovim roditeljskim kritikama zašto sam pobegla sa testa. Stajao je preda mnom skrštenih ruku i nezadovoljnog izraza lica. „To se ne radi ni u srednjoj školi“, govorio bi mi. „Ako već nisi naučila, dostojanstveno se pojavi i prihvati poraz. Onda se vrati kući, nauči i izađi ponovo. Nije to neki bauk. Ako ti je za utehu, ne moraš da polažeš istoriju mode sa kojom sam ja morao da se suočavam.“ Održala sam čitav filmski dijalog sa odsutnim cimerom dok se na kraju nisam naterala da se okrenem i pođem u pravcu amfiteatra u duhu porobljenog vladara na pogubljenje.
Nekome ko je do juče imao status najboljeg studenta i najveće radilice u čitavoj generaciji ovo ne pada nimalo lako. Znala sam da će nakon ovog testa krenuti govorkanja da sam sigurno popustila sa učenjem zbog neprijatnog raskida. Koliko god to bila istina i koliko god da je taj događaj uspeo da me prikuca za zemlju, nemam nameru da to tek tako pokažem. Otvoreno ranjivo mogu da reagujem samo pred jednom osobom.
Test je odmakao već nekih dobrih deset minuta kada sam se udostojila da uđem u amfiteatar. Prišla sam katedri kako bih uzela test, a profesoru očito da nije uspeo da promakne moj nestabilni izgubljeni korak, ošinuo me je pogledom preko nisko postavljenih naočara na nosu.
„Kasniš, Vaterhaus“, promrmlja.
„Izvinjavam se“, izgovorih mehanički, unezvereno tražeći pogledom slobodno mesto.
„Znaš li da uopšte ne bi trebalo da te pustim da radiš test?“
„Znam“, ipak, pružio mi je papir i pokazao da se smestim. „Hvala vam.“
Osećajući kako mi se tlo ljulja pod nogama, išla sam staklenim koracima koji su u mojoj glavi odzvanjali nemilosrdnije od ispuštanja klikera niz metalni hodnik. Sela sam i bacila pogled na pitanja. Nebesa! Uhvatila sam se za glavu koja iste sekunde poče da me boli od naprezanja vijuga da iz malog mozga izvuku sećanja na pomenute pojmove. Uzdahnula sam, misleći samo na poniženje i sramotu koji mi slede nakon što rezultati budu okačeni na oglasnoj tabli. Nisam uspevala da se saberem i skoncentrišem na odštampana slova i reči pred sobom. Ja sam ništa do jedna velika propalica.
Gotovo je. Svi iz grupe su se našli na dugačkom hodniku. Nekoliko njih pokušalo je da mi priđe i pita šta sam napisala za odgovor na određena pitanja, ali sam ih izbegla nošenjem slušalica vokmena. Jedina prednost ove grive je što vrlo lako mogu da sakrijem slušalice i pretvaram se da stvarnost ne postoji. Telo je nastavilo da se trese, a počelo je i da mi se vrti u glavi. Prva stvar koja mi je pala na pamet su oskudni, gotovo nepostojeći obroci u protekla tri dana. Nisam ni ovog jutra doručkovala, a pauza za užinu je tek za sat i po vremena. Ova misao me učini još gladnijom. Pored toga što nisam imala više snage za stajanjem, vanzemaljska pesma koja me je činila tužnijom natera me da se spustim na pod, lica naslonjenog na šake, zagledana u nevidljivu dirljivu scenu maestralnog filma. Pred očima sam imala sebe koja stoji na sceni pred nebrojenom publikom i uživljeno peva Bouvijevim glasom reči pesme koje su se mogle preneti na moj život. Tonula sam u tu fantaziju dok nisam osetila da u očima nosim objedinjena mora, reke i jezera.
Ljudi u čijim očima sam nevidljiva prolazili su hodnikom; kolege sa odseka odustale su od pokušaja da uspostave komunikaciju sa mnom jer sam ih oterala ignorisanjem. Zamišljala sam da sam na ivici Marsa i da sa njega posmatram Zemlju, svoj nekadašnji dom. Ne treba mi ništa više od tog vidikovca i ove pesme. Veličanstvenost svemirskog pejzaža nadomestiće sve.
Nastavila bih sa tim detinjim sanjarijama i putovanjima duše na koje su me navikle i naučile Bouvijeve „svemirske“ pesme, ali sam shvatila da sam već neko vreme predmet značajnog posmatranja paru zelenih očiju. Posmatrale su me u dvoumici da li da mi priđu i sazanju šta me muči. Brzo sam se digla na noge, uzela torbu i pošla niz hodnik, ne nameravajući da ostanem na bilo kom drugom predavanju. Snaga me je izdavala, drhtaji tela se pojačavali, ružne misli i sećanja se samo gomilali, čineći planine koje nisam mogla da zaobiđem. Noge prestadoše da me slušaju, jedno stopalo zapetlja se sa drugim. Iznova se nađoh na podu, ovog puta ležeći i tonući u mrak.
Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Mehurići. Voda.
„Zdravo, Zoi.“
„Beži Rolande, ne želim da pričam sa tobom!“
„Rolande? Šta bi sa onim Roli?“
„To bih ja tebe trebalo da pitam.“
„Oh, ma hajde mala, znaš da za mene postojiš samo ti...“
„Ne bih baš rekla... Pusti me!“
„Oh, ali samo još jednom, Zoi, daj mi još samo jednom da...“
„Rekla sam ti da me ostaviš na miru, Rolande!“
„Smiri se, nema ovde nikakvog Rolanda.“
Čula sam nepoznat ženski glas. Zvučao je ozbiljno. Zvuk pisanja. Miris etanol alkohola. Namrštila sam se. Nemam predstavu gde se nalazim. Još uvek ležim, na nečemu mekšem od poda. Otvorila sam oči i pogledala oko sebe. Bela prostorija sterilnog izgleda poruči da sam mogla biti u studentskoj ambulanti. U tu pretpostavku sam postala sigurna kad ugledah ženu u uniformi medicinske sestre za stolom kako zapisuje nešto. Videla sam da mi je u levoj ruci zabodena igla kroz koju sam primala infuziju. Uzdahnuh tužno.
„Ime?“, upita ne dižući pogled sa zabeleške.
„Molim?“, u sekundi se zbunih, što mrzovoljnu sestru učini rđavijom. Uzdahnula je u nedostatku raspoloženja.
„Ime. Kako se zoveš?“
„Zigi – ovaj, Zoi Vaterhaus.“
„Datum rođenja?“
„Dvadeset šesti april, 196...“
Skupila je usne u strogi izraz lica, spustivši olovku. Uzela je slušalicu telefona koji je stajao na stolu. Sledeće što je zatražila bilo je da joj izdiktiram kućni broj kako bi mogla da pozove nekog od roditelja da dođe po mene. Nema predstavu da je u prostoriji s njom lutalica u duši bez ikog u ovom milionskom gradu. Uzalud što sam pokušavala da je ubedim da ću moći sama da se snađem.
„Nećeš moći sama“, reče strogo. „Slaba si. Slušam.“
„Nemam nikog ovde u Londonu“, priznala sam, rumenih obraza, uspravljajući se, ali me oštra sestra brže bolje natera da legnem nazad. Lampica iznad glave se tek tad upali. „Ali možete da zovete Mart-ovaj, mog najboljeg druga... Samo, on je trenutno na predavanjima...“
„Kako onda očekuješ da ga obavestim?“, upita nezadovoljno.
Uz muku i debelo nagovaranje, preklinjanje i ubeđivanje da zaista nemam nikog drugog ko bi mogao da dođe po mene, isprevrtala je telefonski imenik dok nije našla broj fakulteta na kom Martin studira i obavestila ih da mu prenesu da dođe što je pre moguće. Kada je završila poziv, prišla mi je kako bi prekinula infuziju.
„Devojko, ne znam da li sam ikada srela manje socijalno biće od tebe. Da u čitavom Londonu imaš samo tog jednog prijatelja koji je na sasvim drugom kraju...“, nisam ništa rekla na njene reči jer su učinile da se osećam manje od mrava. Uzdahnula sam uz obaranje pogleda. „I šta ti je to belo na ruci?“
Ošinula sam je pogledom očiju koje je vidno uplašiše kao da do sada nije primetila moju anomaliju. Ti bi to trebalo da znaš, medicinska radnice, odbrusih joj u mislima. U stvarnosti sam promrmljala da sam se rodila sa tim, na šta je, prisetivši se u međuvremenu definicije iz medicinskog rečnika, nezainteresovano klimnula glavom.
Martin ulete u prostoriju sa strepnjom od najgoreg. Vidno odahnu sa olakšanjem kada susrete moj pogled. Usilila sam osmeh, a nasmejala se neprimetno kada sam videla kako je moja dosadna negovateljica odmerila mog najboljeg druga s providnom nemoći da prestane s piljenjem u njega. Njene oči govore da je očekivala sve, samo ne ovo što ima prilike da vidi – momka blanš plave kose sa kreonom i tamno crvenim usnama odevenog u crni dugački mantil od najlona i bordo martinke. Pitao je sestru šta se desilo, ona mu je detaljno prepričala čitav sadržaj nimalo prijatne epizode koju bih mu zasigurno prećutala u celosti da mi je bilo dopušteno da idem kući. Savetovavši me da ostanem kod kuće narednih nekoliko dana i jedem svih pet obroka, nestali smo iz te bele sterilne prostorije.
Držala sam ga pod ruku dok se nismo dovukli do ljubičastog minija. Nismo progovorili ni reči. Kraičkom oka sam videla da je zabrinut i nezadovoljan i čak, rekla bih, besan, samo što je isuviše fin da taj bes iskali na meni. Ušli smo i otpočeli vožnju u pravcu naše zgrade. Naslonila sam glavu na šaku i gledala smenu ulica i raskrsnica. Htela sam da zaplačem. Otkad sam došla kod njega ne priređujem mu ništa sem gorkih neprijatnih iznenađenja, a on mi je jedini prijatelj. Ako nastavim ovako, niz ružnih događaja uspešno će izbrisati sve godine ispunjene nezaboravnim trenucima.
Neprijatna tišina koju smo delili vodila je najveću borbu reči koje nisu bile potrebne da ožive. Osetili smo težinu i značenje svake od njih, zbog čega naslućujem da se nijedno od nas ne usuđuje da progovori kako naelektrisanje iz vazduha ne bi preneli na stvarnost. Jasno mi je u kakvo sam ga stanje dovela kada nije pustio muziku tokom vožnje. Koliko god puta da sam želela da okrenem svoje oči u njegovom pravcu, svaki put sam uspela da se zaustavim. Mada ima dečje dobroćudno lice, njegove azurne oči umeju da budu zaista uznemirujuće kada je loše volje, a to lice dobija oštre crte besa i nezadovoljstva. Prema meni nikada nije bio takav, mada ima sve razloge sveta da bude. Stresoh se od pomisli na led u njegovim očima. Htela sam da se sklupčam u lopticu nalik ježu, ili se uvučem u oklop u duhu kornjače.
„Vraćaš se na faks?“, usudih se da ga pitam kada smo dospeli relativno blizu naše zgrade. Glas mi je poderan, bojažljiv, bolesnički.
„Moram“, odgovori kratko. „Imam reviju u petak.“
Klimnuh glavom. Nije mi po volji što neće biti tu. Želela sam da mu sve podrobno objasnim i opravdam ovaj incident i pokušam da se izvinim uz nebrojene jecaje što sam mu upropastila i današnji dan. Zaustavio je vozilo tačno ispred ulaza i napokon me pogledao.
„Zoi, zar si me stvarno dovela do...“
Početak rečenice bio je dovoljno bolan. Nisam ga saslušala, panično zgrabih svoje stvari, pobegavši iz auta, otrčavši uz stepenice na poslednji sprat. Nemam snage da se suočavam sa istinom izgovorenom naglas, ne na taj način, ne tim glasom i ne sa tim pogledom. Znam da zna – oh, naravno da zna, ko će drugi znati ako ne on? Jedino on može da pročita zapisano između redova, jedino on može da zna u kakav sam vrtlog zapala. Bacila sam stvari u ćošak, otrčala do svoje sobe gde sam se bacila na krevet i zaronila glavu u jastuk, jecajući dok me san nije savladao.
Kako ti se dopao tekst?
Eloïz A. Rogers
Eloiz Ameli Rodžers (Eloïz Amélie Rogers), rođena u Subotici 2001. godine. Završila osnovnu školu u rodnom gradu i srednju Medicinsku školu u Novom Sadu. Završila studije na Filozofskom fakultetu, na katedri za komparativnu književnost. Odabrala da piše pod pseudonimom…
- tekstova
- 5
- čitanja
- 21
- reakcija
- 0
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…
3. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
STARMAN Ušla sam u stan i smesta pošla u potragu za pidžamom. Ništa na svetu ne volim da nosim više od udobne pidžame. Martin je sedeo sa Aladinom i Blu Džin u dnevnoj sobi, pušio i gledao film. „Već si se vratila?“, upita kada sam…
2. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
HEAVEN KNOWS I'M MISERABLE NOW Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Voda... Vrisnula sam glasno, tela ukočenog u grču.…
Različiti ljudi 6
Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…
200
LAZAR I STANIJA (odlomak)
LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…
700
Porodični ručak 5
Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…
100