2. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

HEAVEN KNOWS I'M MISERABLE NOW
Glasovi. Glasovi koji me dozivaju. Ledene ruke me potapaju u još hladniju vodu i uporno drže pod njom. Prigušeni vrisak. Ne mogu da udahnem. Lice sa strašnim očima. Glasovi. Lice. Voda. Glasovi. Voda...
Vrisnula sam glasno, tela ukočenog u grču. Nakon bolesničkog napada, briznula sam u plač. Zagrlio me je. Telo se treslo, držala sam ga grčevito kao da se okrutno lice mučitelja iz košmara nalazilo negde u blizini. Stisla sam kapke i jecala. Zamuckivala sam, nemoćna za reči. Sa beskrajnim strpljenjem, ponavljao je poput papagaja da nema zašto da se bojim, ali telo se nije trudilo da ga posluša.
„Smiri se, tu sam. Pričala si u snu. Rekao bih da si sanjala nešto baš gadno.“
„Izvini, nisam nameravala da te probudim, a-ali, bilo je užasno...“
„Mogu da pretpostavim.“
Uzdahnula sam, odvojivši se od njega. Pitam se koliko će ovo mučenje trajati i koliko dugo ću biti primorana da živim sa ovim nepodnošljivo teškim teretom. Osećaj je neprirodan, nalik dopuštenju neuspešne operacije. Sve je sivo, crno i žuto. Tragovi drugih boja se gube u magli i zamućenosti ružne ogoljene stvarnosti. Na šta god da pomislim ili da spustim oči, ne mogu videti smisao. Svet je postao plastičan, bezličan i beznačajan. Zadovoljstvo ne pronalazim ni u filmovima i knjigama, niti u pisanju scenarija i uvežbavanju uloga. Sve što se tiče obaveza sa fakulteta izgubilo je svoju dimenziju i čaroliju koje su me ispunjavale pri početku studiranja. Sada, nije mi ni do čega sem leškarenja na kauču ispred te-vea na kom stoji MTV ili Top of The Pops, ali ni u tome ne vidim nikakav smisao.
Šetajući po sobi glave zaronjene u razmišljanja i upornim Aladinom koji se motao oko nogu i mjaukao u želji da sazna sadržaje moje glave, osetila sam kako me Martinove oči uporno prate. Ćutao je, verovatno nije znao šta više da kaže kada ništa nije uspevalo da me dotakne i podstakne da probam da ustanem i nastavim dalje. Znala sam da ga moje stanje čini neraspoloženim.
„Hajde“, osmeli se za još jedan pokušaj, „spremiću nam doručak.“
Namrštih se s gađenjem pri pomeni imena obroka. Pomisao na hranu me je podsećala da bi trebalo da povedem računa o kilaži. Odbila sam njegov predlog. Otišla sam u kuhinju, našla ovsene pahuljice i nešto malo suvih grožđica koje sam zalila vrelom vodom u najmanjoj činiji koju sam našla. Ušao je u prostoriju kada sam bila na pola svog ne tako ukusnog oskudnog obroka.
„Zaboga, šta to jedeš? Zašto nećeš da ti spremim nešto konkretno?“
„Zato što uopšte nisam gladna“, pogledala sam u činiju. „Ah, ni sama ne znam što sam uopšte uzela da jedem...“
„Zigi, Aladin je u stanju da pojede više od te činije iz koje jedeš.“
„Nije me briga“, uzdahnuh, ustajući od stola. „Ako ti budem trebala iz bilo kog razloga, biću u sobi i slušaću muziku.“
Odvukla sam se tromim slomljenim koracima u sobu u koju još nisam smogla snage da se uselim. Pustila sam ploču grupe The Smiths. Nije uspela ni da me nasmeje sećanje na naše detinjaste prepirke kada su u pitanju naši muzički ukusi koji su u neku ruku vrlo slični, ali istovremeno znatno različiti. Ja sam „tim The Smiths“,on „tim The Cure“; ja slušam pop hitove i starije pesme klasičnog roka, on sluša novi talas i elektroniku (voli sve što je ekstravagantno, baš kao i u pogledu oblačenja). Ležala sam i tonula u Morisejev melodičan tužni glas koji je pevao reči samo meni o meni samoj.
Aladin dotrča kroz otvorena vrata sobe i brže bolje mi skoči na krilo. Mjaukao je, ali sam ga ignorisala. Beše mi ga žao što se toliko trudi oko mene, ali se od boli zadate razbijanjem iluzije o srećnoj ljubavi nisam mogla izlečiti. Aladinu se uskoro pridružio još jedan dečko plavih očiju koji se našao na vratima sobe. Doneo je sve moje stvari iz predsoblja.
„Zoi, ne mogu da te gledam ovako“, reče ozbiljno.
„Ti zatvori oči“, promrmljah.
„Zoi“, seo je pored mene, „neću dozvoliti da sebe tako mučiš.“
„Šta mi je drugo preostalo sa ovakvim sadržajem u glavi?“, pogledah ga ogorčeno. „Shvataš li da se osećam kao da mi je neko isisao dušu i ostavio... ovo...“
Pokazala sam na sebe. Osmotrih se malo bolje – indigo plava majica kratkih rukava sa belim tufnama i pidžama sa Rojal Stjuard dezenom (to ime sam zapamtila jer je dovoljno smešno).
„Iskreno, i sama se pitam šta je to uopšte video u meni. Očigledno da nisam ništa posebno. Nisam iznenađena što je pored mene imao druge...“
„Nemoj tako. On je samo jedan bezglavi krelac koji ne zna šta je to imao. Znam da ti nije lako, ali Zigi, ne možeš ostati zaglavljena samo u tom trenutku. Život ide dalje. Danas je subota. U ponedeljak i ti i ja moramo na predavanja, što znači da neću moći da bdim nad tobom stalno, ma koliko god želeo da ti pomognem.“
„Očito ne shvataš da nemam gde to da idem. Čitav moj svet je srušen. London u mojim očima izgleda onako kako je izgledao nakon bombardovanja Nacista – apsolutno depresivna pustara u požaru.“
„Zigii...“
„Martine, divim se tvom strpljenju i želji da mi pomogneš, ali da sam na tvom mestu, odavno bih digla ruke od sebe i pustila da odem dođavola. Zar ne čuješ ove baljezgarije? Kako možeš da ih slušaš?“, uzdahnuh, prekrivši lice šakama. „Izvini, samo ti oduzimam vreme... Molim te, idi. Verujem da imaš šta da radiš.“
„Ne mogu te ostaviti ovako.“
„Mani me“, mahnuh rukom. Aladin mjauknu glasno, motajući mi se oko ruke. „Evo vidiš, mislim da si upravo dobio dostojnu zamenu“, namrštih se. „Gde je Blu Džin?“
„Sklupčala se kod mog stola za crtanje.“
Iako je to bila neobičnost koja se nije uklapala u mačiju ličnost stidljive Blu Džin, samo sam slabašno klimnula glavom. Preko volje, izgubio se iz vidokruga. Milujući Aladina, predala sam se razmišljanju i analiziranju reči koje mi je saopštio. Očigledno da mi je društvo potrebno. Samoća može samo da me uništi. Moram naći nekog ko će učiniti da Roland i svaki ožiljak koji mi je nanesen zaceli i iščezne. Siroti Martin će izgubiti svu dobru volju ako nastavim ovako, a ničim nije zaslužio da mu svakodnevno priređujem slične ispade. Divim se kako je uopšte uspevao da me trpi sve ove godine. Moj rođeni otac ne bi imao toliko razumevanja i strpljenja kada bih mu ispričala šta se desilo. Pih, štaviše, verujem da bi me se odrekao...
Ustala sam i odlučnim koracima otišla u njegovu radnu sobu. Sedeo je za stolom za crtanje, predan celim bićem tom poslu sa cigaretom u ustima. Blu Džin je bila na tamno zelenom jastučetu pored stola, baš kako je i rekao. Sa radija je mogla da se čuje Grejs Džouns*, jedna od njegovih omiljenih pevačica, uz čiji je glas pevušio.
„Imaš li neke drugove koji su slobodni?“, progovorih odlučno. Namrštio se, izvadivši cigaretu iz usta, dunuvši dim u stranu.
„Iiimam?“, podiže pogled sa rada. „Zašto?“
„Rekao si da treba da se pokrenem.“
Skupio je usne u znak neodobravanja, igrajući se sa krojačkim metrom koji mu je visio oko vrata. Poćutao je, uzimajući dim. Onda je naslonio glavu na ruku u kojoj je držao uglavljenu cigaretu.
„Zigi, i sama znaš da to ne ide tako.“
„Hoćeš li da se pokrenem ili ne?“, upitah nestrpljivo, šireći ruke nezadovoljno.
„Hoću, ali...“
„Onda mi kaži sa kim mogu da izađem.“
Uzdahnu. Uze dim koji potom ispusti kroz nos poput ljute životinje. Pogled mu je bio daleko od mene, odlažući tako nastavak razgovora. Tišina koja je skraćivala strpljenje trajala je dok nije dovršio cigaretu.
„Znam ih dosta“, reče mrskim glasom, tapkajući pikavac u pepeljaru u beskraj, „ali nijedan nije za tebe.“
„Oh, a kako ti možeš znati da nije?“, upitah ljutito.
„Pobogu, valjda te poznajem!“, reče u nedostatku strpljenja, ali se brzo pokaja zbog burne reakcije, ponovo uzdahnu. Susrevši se sa mojim očima, shvatio je da nema izbora nego mi kaže neko od imena koja drži u malom mozgu. „Ah... u redu... Zove se Majls Rubensberi. Studira sa mnom na odseku.“
„Odlično. Gde mogu da ga nađem?“
„Najčešće visi u pabu Sedmica koji je tu u našem kraju.“
„Odlično. Uveži mi sastanak sa njim za večeras.“
„Ali čekaj, postoji jedna sitnica koja...“
„Veruj mi, Mart, šta god da je u pitanju, mislim da ću biti u stanju da progledam kroz prste.“
Moje reči izazvaše još jedan uzdah. Ustade od stola i otide do telefona gde obavi kratak razgovor sa svojim kolegom koji je, ispostavilo se, oberučke prihvatio da se sastane sa mnom. To mi uli nadu, smesta otpočeh operaciju Zaličiti na ljudsko biće. Martin je čitav dan bio tih, zaronjen u crtanje kreacija. Da mu nisam postavljala pitanja, verujem da bi nastavio da ćuti.
„Jesi mu rekao za moju anomaliju?“
„Ne. Ne znam da imaš ikakvu anomaliju. Osim toga, pričali smo svega minut, nisam ni imao vremena da mu kažem.“
Uzdahnuh nezadovoljno. Neće biti prijatno susresti se iznova sa brdom identičnih i večitih pitanja prilikom upoznavanja.
Otišla sam u pab Sedmica gde mi je Martin uvezao sastanak sa svojim kolegom. Srećom, pošto je Majls drugi i poslednji momak sa odseka za modni dizajn, bilo je nemoguće da ga promašim. Stajao je za šankom, odeven u svilenu košulju i uske pantalone. Njegova farbana kosa, truli pokušaj onoga što moj najbolji drug fura kao stajling, stvori osećaj mučnine. Ali, kako sam poručila Martinu, stisla sam zube i pokušala da pređem preko te činjenice. Iznenadio se kada me je video jer, morao je da prizna, nije očekivao ništa slično. Počeli smo priču. Primetila sam da me uopšte ne sluša, bio je udubljen u analiziranje mog lica. Da bi razbio dilemu koja mu je okupirala misli, postavio mi je pitanje na koje mislim da ću dobiti alergiju. Prekidao me je bezbroj puta sa postavljanjem podpitanja, ne puštajući me da dovršim započetu misao – verujem da živi u ubeđenju žensko = ne zna ili nema šta zapravo da kaže – s čime me podseti na mog oca.
„Malo muškaraca se u današnje vreme posvećuje modi. Pa, bar je takav slučaj kod nas. I ja – ja je studiram i ne planiram da joj se posvetim nakon studija jer već sad zarađujem od hobija.“
„A šta ti je ho...“
„Držim radnju za odrasle, ako znaš na šta aludiram“, smešio se vragolasto.
Sve što sam mogla da kažem bilo je kratko „Ah“, jedva uspevši da suzbijem gađenje. Možda jesam spremna da pređem preko svega, ali ne i preko toga. Znala sam da je i ovaj sastanak isto što i prethodna noć i čitav današnji dan – ništa do trula jabuka.
Majls nije raspolagao inteligencijom za kakvom tragam, plus mi činjenica da drži radnju za odrasle poruči da je ljigavog i nezdravo perverznog pogleda na svet. Da bi neprijatnost bila jača, razgovor je skrenuo na temu erotike i svega što se tiče te sfere, prelazeći granice humora i privatnosti. Zašto ga se tiče kakve su moje želje i zadovoljstva?! U redu, sada je definitivno nastupio momenat za primenu operacije Uhvati tutanj što pre. Dovršila sam Koka Kolu i poručila mu kako zapravo planiram da postanem časna sestra, na šta se zabezeknuo.
„Ako hoćeš da budeš časna“, upita zbunjeno namršten, „šta onda tražiš sada u pabu?“
„Ovo su poslednji dani mog svetovnog života, ali vidiš i sâm“, pokazala sam na praznu staklenu flašicu soka, „ne pijem alkohol.“
Pod izgovorom da moram da se vratim u internat pre deset, pozdravila sam se sa njim i pošla iz paba. Ispratile su me reči: „Hej, neće pasti nikakva pusa?“ na koje se nisam osvrnula, niti odazvala. Pružila sam korak niz ulicu, besna i nezadovoljna neuspehom. Bila sam spremna da se zdravo izvičem na Martina i upitam ga šta mu je, dođavola, bilo na pameti kada je Majls bio prvi momak kog se setio kada sam ga pitala da mi nađe nekog sa kim mogu da izađem, ali sam se dosetila da je već imao spreman kontraargumenat, a prihvatiti tu vrstu poraza ne umem da učinim dostojanstveno.
* Grace Jones – Pull Up to The Bumper (Nightclubbing, 1980)
Kako ti se dopao tekst?
Eloïz A. Rogers
Eloiz Ameli Rodžers (Eloïz Amélie Rogers), rođena u Subotici 2001. godine. Završila osnovnu školu u rodnom gradu i srednju Medicinsku školu u Novom Sadu. Završila studije na Filozofskom fakultetu, na katedri za komparativnu književnost. Odabrala da piše pod pseudonimom…
- tekstova
- 5
- čitanja
- 21
- reakcija
- 0
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…
4. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
LIFE ON MARS? Ležala sam u krevetu i gledala u blještavi pun mesec koji se mogao videti kroz ogroman prozor. Branila sam sebi da utonem u san, znajući s čime bih morala da se suočim. Nisam želela da me obuzme ono odvratno bunilo koje je…
3. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
STARMAN Ušla sam u stan i smesta pošla u potragu za pidžamom. Ništa na svetu ne volim da nosim više od udobne pidžame. Martin je sedeo sa Aladinom i Blu Džin u dnevnoj sobi, pušio i gledao film. „Već si se vratila?“, upita kada sam…
Različiti ljudi 6
Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…
200
LAZAR I STANIJA (odlomak)
LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…
700
Porodični ručak 5
Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…
100