Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

Porodični ručak 5

SerijaPorodični ručakdeo 2 od 2 · u toku

Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se

vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan

od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom

autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji

život. Izlazeći na prašnjavoj stanici sa velikim koferom

napunjenim prljavom garderobom ugledao je devojku

kako sedi na klupi ispred malenog dućana i liže sladoled.

Bila je obučena u laku, svetlu lanenu haljinu ispod koje

su se nazirale grudi koje su već počele da poprimaju oblik

zrelih jabuka. Lice blago potamnelo od letnjeg sunca

imalo je boju bakra i još više isticalo njene plave oči koje

su delovale blago i misteriozno. Duga kosa boje pšenice

lelujala je na blagom vetru. Lepe noge su joj izvirivale

iz haljine, dok su joj stopala u sandalama bila zaprljana

od prašine. To je bilo jedino što je odavalo utisak da

je stvarna. Ljubiša nije mogao da odvoji pogled od nje.

Zbunio se i nije znao šta da uradi. Nije imao iskustva

u prilasku devojkama, niti je imao pripremljen tekst

kojim bi mogao da joj se obrati. Spustio je kofer pored

sebe i blenuo u nju sve dok joj nije uhvatio pogled.

Kada su im se pogledi spojili, nasmešila se i okrenula

glavu. Njegove noge bile su teške poput stubova i nije

mogao da ih pokrene. Pesnicama je protrljao oči kako

bi se uverio da mu se ne priviđa, ali nakon što je sklonio

šake s lica ponovo je video prelepu devojku koja ga je

zagonetno posmatrala. Nekako je uspeo da pokrene svoje

noge, uhvatio veliki kofer i uspravio se kako bi pokazao

svoju snagu i stas. Prilazio joj je polako gledajući je sve

vreme kako ne bi nestala. Ona je takođe osetila snažnu

privlačnost i od nervoze je počela da prstima uvija kosu.

Kada je prišao, spustio je kofer pored desne noge i

rekao:

„Zdravo, lepotice!”

Devojka se blago nasmejala i odgovorila:

„Zdravo, dašo!”

Ovakvo obraćanje mu je samo pojačalo

samopouzdanje pa je nastavio razgovor kako bi je

šarmirao.

„Šta takva lepotica radi sama?”

„Liže sladoled i rashlađuje se. Zar ne vidiš?”

„Vidim, vidim,... nego mi je čudno što ti niko ne pravi

društvo...”

„Eto, odlučila sam da dođem sama.”

„Da li bi ti smetalo da ti ja pravim društvo?”

„Naravno da ne, slobodno.”

„Hoćeš li još jedan sladoled?”

„Neću, ovaj jedan mi je taman. Upravo sam ga

završila i rashladila se dovoljno. Ali ako želiš, možeš da

mi kupiš jedan sok od jabuke.”

„Naravno, sačekaj me sekund.”

Ljubiša je ušao u prodavnicu i na brzinu kupio sok od

jabuke. Sreća pa je imao dovoljno para za njega, a zatim

je izleteo napolje ne želeći da mu neznanka nestane. Ona

je i dalje sedela na istom mestu nogu prekrštenih kod

članaka koji su bili izvajani kao na savršenoj skulpturi.

Pružio joj je sok blago se smešeći.

„Izvoli, lepotice.”

„Zelena jabuka? Hvala ti. Baš će mi prijati da ubije

ovu slatkoću u ustima.”

Otvorila je flašicu i nakrenula prebrzo, tako da je mlaz

soka krenuo da joj se sliva iz usta preko brade niz vrat do

grudi. Ljubiši je stao dah. Taj prizor pamti i dan danas.

Bio je očaran lepotom njenog tena, izvajanim vratom,

blago istaknutom ključnom kosti i grudima. Devojka je

poskočila, čime je prekinula magičan trenutak i krenula

da se briše rukom da ne ostane fleka na svetloj haljini.

Ljubiša je instinktivno izvukao platnenu maramicu iz

džepa i krenuo da joj briše bradu i vrat.

Ona je nakratko ustuknula i ciknula:

„Bože, šta to radiš?”

Zbunio se. Nije očekivao takvu burnu reakciju. Samo

je pokušao da joj pomogne. Tek nakon što ga je odgurnula

rukom shvatio je da je u stvari pokretima maramicom

dodirivao i milovao.

„I-i-izvini!”, rekao je, „Nisam imao nikakvu nečasnu

nameru.”

Pogledala ga je u oči i rekla:

„Dobro, a da li su onda tvoje namere časne?”

Bio je zatečen pitanjem.

„Kako to misliš?”

„Baš tako kao što sam pitala”, odgovori ona.

„Ja sam iz poštene kuće i moje namere su prema

svima časne pa tako i prema tebi.”

Ona se nasmejala, jer je naseo na njenu provokaciju.

„Ma, šalila sam se. Razumem da si hteo da mi

pomogneš... Nego, hoćeš li mi reći kako se zoveš?”

„Uh da, naravno, ja sam Ljubiša.”

„Ljubiša”, ponovila je mazno, „lepo ime imaš. Ja sam

Divna.”

„Moram priznati da ti ime savršeno pristaje! Ko ti

ga je nadenuo?”

„Moja majka”, odgovorila je.

„E pa, Divna, drago mi je što smo se upoznali”, rekao

je pružajući joj ruku.

„I meni je drago, Ljubiša”, izgovorila je pružajući

ruku kako bi se rukovali.

Ljubiša je ostao zagledan u njene duboke plave oči u

kojima je mogao da vidi dubinu okeana.

„Izvini”, reče Divna izvlačeći ruku iz njegove, „moram

da idem. Čekaju me kod kuće”, okrenula se i žurno otišla

u pravcu suprotnom od Ljubišine kuće.

Ljubiša je viknuo za njom:

„Hej, reci mi gde živiš? Voleo bih da se vidimo

ponovo!”

Divna je zastala na kratko, okrenula se i doviknula

mu:

„Tu u petoj ulici, kuća boje masline!”, a zatim žurno

nastavila niz ulicu. Gledao je za njom i dalje omamljen

njenom pojavom sve dok se nije izgubila sa vidika.

Zaljubio se.

Serija · 2 delova

Porodični ručak

Nastavak slediPrati seriju i stići će ti obaveštenje.
Svi delovi redom
  1. 1Porodični ručak 215. novembar
  2. 2Porodični ručak 518. novembar

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
Korica knjige Porodični ručak
Knjiga pisca

Porodični ručak

Roman · 2024 · Besani Online · 344 str.

Ovo je priča o tipičnoj srpskoj porodici. Sve u njoj je kao da je tvoje ili moje ili nekog koga znaš. Siromaštvo, žrtva, rađanje, stvaranje, uzdizanje i raspad. Majka je domaćica, topla i pitoma kao njene vunene natikače - Divna i po imenu i u duši. Otac Ljubiša je stara škola - grub, ali pravedan. Početak stvaranja porodice određuje siromaštvo bez prostora za emocije i želje. Taj period deluje da pripada samo Divni, kao i sva njena rođena i nerođena deca. Uspomene na njih spakovane su kao i njihove igračke u kutijama o kojima samo ona brine. Otac nije u to uključen. On je za to vreme bio van kuće, obezbeđujući budućnost i sigurnost svojoj ženi i deci. Vremenski tok ove priče je pomalo kao veliki spiralni tobogani na bazenima. Prošlost i osvetljenje kamena temeljaca porodice naizmenično se stapaju sa sadašnjim trenutkom i realnostima njihove na prvi pogled toliko različite dece. Okupljanje porodice na ručku će konačno rasvetliti sve ili neće ništa. Koliko će vam stvari postati jasne, zavisi od toga koliko ste kao čitalac pazili dok ste se vozili niz tobogan. Čitanje ove knjige jeste luda vožnja toboganom. Sve je zabavno i toplo, uzbudljivo i neverovatno, malo strašno, a bude i koja suza. I sve je nekako normalno, kao dečja igra, kao komšija koji živi do vas četrdeset godina. Iznenađenje će naravno doći i spremni ili ne desiće se veliki pljus u sudaru sa mutnom vodom. Samo ovoga puta neće biti praćen veselim dečjim cičanjem. U šoku i neverici ponestaće vam vazduha.

ISBN 978-86-82234-75-3

O piscu

Nenad Piper

Zemun, Beograd

Nenad Piper rođen je 1980. godine u Kikindi, gde je završio osnovu i srednju školu. Po struci je diplomirani ekonomista sa dugogodišnjim iskustvom u bankarstvu. Do sada je objavio dva romana: "Različiti ljudi" (Nova Poetika, 2024) i "Porodični ručak" (Besani Online,…

tekstova
11
čitanja
40
reakcija
2
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    Različiti ljudi 5

    „Jeste li vi zvali taksi?” Ona je samo klimnula glavom i požurila da uđe i sedne na zadnje sedište. Promrmljala je kroza zube adresu na koju i ide. Baš daleko, pomislio sam. Potpuno drugi kraj grada. Bože, šta li tako rano radi u ovom kraju?…

    Nenad Piper18. novembar · 2 min čitanja

    500

    Proza

    Porodični ručak 4

    „Tata, hoće li skoro? Tata, kad će mama doći? Tata, koliko još treba da čekamo?” On je pokušao da je umiri govoreći joj da će uskoro i da se malo strpi, ali ona nije imala strpljenja. Tu je u potpunosti ličila na njega. Ustala je…

    Nenad Piper17. novembar · 3 min čitanja

    300

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Proza

    2. The Beginning

    Well, that wasn’t exactly the introduction that I had in mind, but here we are. I don’t want to be rude (after all, you are the one sniffing through my scribblings!), so I will just add a little line about meself… As you’ve probably already…

    Nina Bovan18. novembar · 3 min čitanja

    1200

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi