Porodični ručak 5
SerijaPorodični ručak
Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se
vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan
od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom
autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji
život. Izlazeći na prašnjavoj stanici sa velikim koferom
napunjenim prljavom garderobom ugledao je devojku
kako sedi na klupi ispred malenog dućana i liže sladoled.
Bila je obučena u laku, svetlu lanenu haljinu ispod koje
su se nazirale grudi koje su već počele da poprimaju oblik
zrelih jabuka. Lice blago potamnelo od letnjeg sunca
imalo je boju bakra i još više isticalo njene plave oči koje
su delovale blago i misteriozno. Duga kosa boje pšenice
lelujala je na blagom vetru. Lepe noge su joj izvirivale
iz haljine, dok su joj stopala u sandalama bila zaprljana
od prašine. To je bilo jedino što je odavalo utisak da
je stvarna. Ljubiša nije mogao da odvoji pogled od nje.
Zbunio se i nije znao šta da uradi. Nije imao iskustva
u prilasku devojkama, niti je imao pripremljen tekst
kojim bi mogao da joj se obrati. Spustio je kofer pored
sebe i blenuo u nju sve dok joj nije uhvatio pogled.
Kada su im se pogledi spojili, nasmešila se i okrenula
glavu. Njegove noge bile su teške poput stubova i nije
mogao da ih pokrene. Pesnicama je protrljao oči kako
bi se uverio da mu se ne priviđa, ali nakon što je sklonio
šake s lica ponovo je video prelepu devojku koja ga je
zagonetno posmatrala. Nekako je uspeo da pokrene svoje
noge, uhvatio veliki kofer i uspravio se kako bi pokazao
svoju snagu i stas. Prilazio joj je polako gledajući je sve
vreme kako ne bi nestala. Ona je takođe osetila snažnu
privlačnost i od nervoze je počela da prstima uvija kosu.
Kada je prišao, spustio je kofer pored desne noge i
rekao:
„Zdravo, lepotice!”
Devojka se blago nasmejala i odgovorila:
„Zdravo, dašo!”
Ovakvo obraćanje mu je samo pojačalo
samopouzdanje pa je nastavio razgovor kako bi je
šarmirao.
„Šta takva lepotica radi sama?”
„Liže sladoled i rashlađuje se. Zar ne vidiš?”
„Vidim, vidim,... nego mi je čudno što ti niko ne pravi
društvo...”
„Eto, odlučila sam da dođem sama.”
„Da li bi ti smetalo da ti ja pravim društvo?”
„Naravno da ne, slobodno.”
„Hoćeš li još jedan sladoled?”
„Neću, ovaj jedan mi je taman. Upravo sam ga
završila i rashladila se dovoljno. Ali ako želiš, možeš da
mi kupiš jedan sok od jabuke.”
„Naravno, sačekaj me sekund.”
Ljubiša je ušao u prodavnicu i na brzinu kupio sok od
jabuke. Sreća pa je imao dovoljno para za njega, a zatim
je izleteo napolje ne želeći da mu neznanka nestane. Ona
je i dalje sedela na istom mestu nogu prekrštenih kod
članaka koji su bili izvajani kao na savršenoj skulpturi.
Pružio joj je sok blago se smešeći.
„Izvoli, lepotice.”
„Zelena jabuka? Hvala ti. Baš će mi prijati da ubije
ovu slatkoću u ustima.”
Otvorila je flašicu i nakrenula prebrzo, tako da je mlaz
soka krenuo da joj se sliva iz usta preko brade niz vrat do
grudi. Ljubiši je stao dah. Taj prizor pamti i dan danas.
Bio je očaran lepotom njenog tena, izvajanim vratom,
blago istaknutom ključnom kosti i grudima. Devojka je
poskočila, čime je prekinula magičan trenutak i krenula
da se briše rukom da ne ostane fleka na svetloj haljini.
Ljubiša je instinktivno izvukao platnenu maramicu iz
džepa i krenuo da joj briše bradu i vrat.
Ona je nakratko ustuknula i ciknula:
„Bože, šta to radiš?”
Zbunio se. Nije očekivao takvu burnu reakciju. Samo
je pokušao da joj pomogne. Tek nakon što ga je odgurnula
rukom shvatio je da je u stvari pokretima maramicom
dodirivao i milovao.
„I-i-izvini!”, rekao je, „Nisam imao nikakvu nečasnu
nameru.”
Pogledala ga je u oči i rekla:
„Dobro, a da li su onda tvoje namere časne?”
Bio je zatečen pitanjem.
„Kako to misliš?”
„Baš tako kao što sam pitala”, odgovori ona.
„Ja sam iz poštene kuće i moje namere su prema
svima časne pa tako i prema tebi.”
Ona se nasmejala, jer je naseo na njenu provokaciju.
„Ma, šalila sam se. Razumem da si hteo da mi
pomogneš... Nego, hoćeš li mi reći kako se zoveš?”
„Uh da, naravno, ja sam Ljubiša.”
„Ljubiša”, ponovila je mazno, „lepo ime imaš. Ja sam
Divna.”
„Moram priznati da ti ime savršeno pristaje! Ko ti
ga je nadenuo?”
„Moja majka”, odgovorila je.
„E pa, Divna, drago mi je što smo se upoznali”, rekao
je pružajući joj ruku.
„I meni je drago, Ljubiša”, izgovorila je pružajući
ruku kako bi se rukovali.
Ljubiša je ostao zagledan u njene duboke plave oči u
kojima je mogao da vidi dubinu okeana.
„Izvini”, reče Divna izvlačeći ruku iz njegove, „moram
da idem. Čekaju me kod kuće”, okrenula se i žurno otišla
u pravcu suprotnom od Ljubišine kuće.
Ljubiša je viknuo za njom:
„Hej, reci mi gde živiš? Voleo bih da se vidimo
ponovo!”
Divna je zastala na kratko, okrenula se i doviknula
mu:
„Tu u petoj ulici, kuća boje masline!”, a zatim žurno
nastavila niz ulicu. Gledao je za njom i dalje omamljen
njenom pojavom sve dok se nije izgubila sa vidika.
Zaljubio se.
Porodični ručak
Svi delovi redom
Kako ti se dopao tekst?

Porodični ručak
Ovo je priča o tipičnoj srpskoj porodici. Sve u njoj je kao da je tvoje ili moje ili nekog koga znaš. Siromaštvo, žrtva, rađanje, stvaranje, uzdizanje i raspad. Majka je domaćica, topla i pitoma kao njene vunene natikače - Divna i po imenu i u duši. Otac Ljubiša je stara škola - grub, ali pravedan. Početak stvaranja porodice određuje siromaštvo bez prostora za emocije i želje. Taj period deluje da pripada samo Divni, kao i sva njena rođena i nerođena deca. Uspomene na njih spakovane su kao i njihove igračke u kutijama o kojima samo ona brine. Otac nije u to uključen. On je za to vreme bio van kuće, obezbeđujući budućnost i sigurnost svojoj ženi i deci. Vremenski tok ove priče je pomalo kao veliki spiralni tobogani na bazenima. Prošlost i osvetljenje kamena temeljaca porodice naizmenično se stapaju sa sadašnjim trenutkom i realnostima njihove na prvi pogled toliko različite dece. Okupljanje porodice na ručku će konačno rasvetliti sve ili neće ništa. Koliko će vam stvari postati jasne, zavisi od toga koliko ste kao čitalac pazili dok ste se vozili niz tobogan. Čitanje ove knjige jeste luda vožnja toboganom. Sve je zabavno i toplo, uzbudljivo i neverovatno, malo strašno, a bude i koja suza. I sve je nekako normalno, kao dečja igra, kao komšija koji živi do vas četrdeset godina. Iznenađenje će naravno doći i spremni ili ne desiće se veliki pljus u sudaru sa mutnom vodom. Samo ovoga puta neće biti praćen veselim dečjim cičanjem. U šoku i neverici ponestaće vam vazduha.
Nenad Piper
Nenad Piper rođen je 1980. godine u Kikindi, gde je završio osnovu i srednju školu. Po struci je diplomirani ekonomista sa dugogodišnjim iskustvom u bankarstvu. Do sada je objavio dva romana: "Različiti ljudi" (Nova Poetika, 2024) i "Porodični ručak" (Besani Online,…
- tekstova
- 11
- čitanja
- 40
- reakcija
- 2
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Različiti ljudi 6
Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…
200
Različiti ljudi 5
„Jeste li vi zvali taksi?” Ona je samo klimnula glavom i požurila da uđe i sedne na zadnje sedište. Promrmljala je kroza zube adresu na koju i ide. Baš daleko, pomislio sam. Potpuno drugi kraj grada. Bože, šta li tako rano radi u ovom kraju?…
500
Porodični ručak 4
„Tata, hoće li skoro? Tata, kad će mama doći? Tata, koliko još treba da čekamo?” On je pokušao da je umiri govoreći joj da će uskoro i da se malo strpi, ali ona nije imala strpljenja. Tu je u potpunosti ličila na njega. Ustala je…
300
5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)
THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…
LAZAR I STANIJA (odlomak)
LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…
700
2. The Beginning
Well, that wasn’t exactly the introduction that I had in mind, but here we are. I don’t want to be rude (after all, you are the one sniffing through my scribblings!), so I will just add a little line about meself… As you’ve probably already…
1200