Oko ti hvata sjaj
baklji iznad kukavičjeg gnezda.
Marama s kose pada preko usta
pod pljuskom dimnih bombi.
U ogledalu kordonskog štita
Pravim ikonu od tvog lika,
ay Carmela, ay Carmela.
Pratim te kroz sirene i oklope.
Jurim ti senku kroz špalir pendreka.
Čas vidim kako te hapse,
čas kako im otimaš šlemove,
i poluslepa bacaš nazad
konzerve suzavca,
dok ja stazom slomljenih zuba
nosim zastavu od tvoje kose,
ay Carmela, ay Carmela.
Pucaju ulice kao rebra.
Nadamnom ti, i mrtve zvezde.
Fantomke, krv, znoj i asfalt,
tvoje ruke na mom licu,
i skrhan verenički prsten.
Večno bih nosio tvoj barjak,
ali ne osećam više noge,
ay Carmela, ay Carmela.









Ostavite odgovor