Tebe ne plaši noć.
Tama ti nikada nije bila prijetnja.
Bježiš od sunčevih zraka, od njihove surove jasnoće,
zato jesen osjećaš kao dom.
Tiho hodaš ulicama,
jedva dodirujući tlo grada,
kao da ne pripadaš ovom svijetu,
već nekoj tišoj, dubljoj dimenziji.
Tvoje misli lutaju bez kraja,
sve dok ne dotaknu sam rub svemira.
Ljudi prolaze pored tebe ne zadržavajući pogled.
Ponekad te primijete,
ali te zaborave onog trenutka
kada im nestaneš iz vidokruga.
To te ne boli.
Radije se stapaš sa sivom masom
i dopuštaš septembarskoj kiši
da te uzme pod svoje okrilje.
Ipak, hladan vjetar —
neobičan za ovakve noći —
vraća te u sadašnjost.
Ništa više nije isto.
Mjesec večeras ne izlazi.
Gusta magla obavila je grad.
Hipnotisana, stojiš na istom mjestu.
Čekaš.
Nepomična.
Bez straha.
Ali u tebi —
nešto se mjenja.
Nije panika.
Nije iznenađenje.
Više je nalik na sjećanje koje nikada nisi imala,
a ipak ga tijelo prepoznaje prije uma.
U grudima ti postaje tiho.
Misli se povlače,
kao da shvataju da ovdje nemaju šta da traže.
U trenutku ili dva vidiš ih jasno —
te oči, taj pogled.
I tada znaš.
Ne riječima.
Ne razumom.
Već onim starim, davnim dijelom sebe
koji nikada nije vjerovao u slučajnosti.
Haos koji si nosila u sebi
više nije samo misao.
On sada stoji ispred tebe.
I dok noć diše oko vas,
a magla briše granice svijeta,
polako, bez otpora, bez sumnje,
shvataš:
voliš ga.
Oduvijek.
Bez uslova.
Ostavite odgovor