Najteža vrata nisu zaključana.
Najteža su ona koja su otvorena a ti nemaš hrabrosti da prođeš niti snage da se vratiš.
Na predulazu za pakao nema krikova.
Samo tišina, gusta kao dim, koja se uvlači pod kožu i ostaje tamo godinama.
Tu vise uspomene kao mokra odjeća poslije oluje, teške od svega što je moglo biti, a nije.
Srećem sebe u svakom uglu tog hodnika.
Onu koja je vjerovala. Onu koja je čekala. Onu koja je praštala više nego što je trebalo.
Sve me gledaju istim očima, kao da pitaju zašto sam ih ostavila na pola puta do sna.
Nebo je daleko, a zemlja odavno ne pruža utočište.
Ostaje samo prostor između, predulaz za pakao, gdje duša sjedi na koferu punom neostvarenih života i broji posljednje komadiće svjetlosti.
Ako je ovo kazna, onda nije zbog grijeha.
Već zbog ljubavi koju smo davali pogrešnima, zbog riječi koje smo prećutali, zbog sebe, koje smo izdavali da bismo sačuvali druge.
I zato stojim ovdje, na granici tame,
ne čekajući spas,
već sebe.
Iz knjige u nastajanju Dva minuta poslije ponoći.
Odlomak: „Predulaz za pakao“.
Ostavite odgovor