Ne izgovaram ti ime.
Grad ga već zna,
po načinu na koji se svjetla pale ranije
kad veče krene niz krovove.
Nisi došao —
ali si ostavio prisustvo
u svemu što ćuti predugo.
I sad…
ne znam da li te zamišljam
ili te se sjećam unaprijed.
U meni se nešto tiho moli
bez riječi, bez glasa —
kao da je ljubav nešto
što se ne smije tražiti naglas.
Oprosti mi,
ako sam te voljela prije nego što si postojao.
I oprosti
što ću te čekati
čak i kad dođeš.
Noć te ne skriva —
ona te širi kroz grad.
U svakom izlogu gdje se svjetlo lomi,
u svakoj ulici koja ne vodi nikuda,
ti si ono što ostaje
kad koraci utihnu.
Nisam te tražila.
Samo sam zastala
tamo gdje su drugi prolazili.
I od tada…
svaka tišina ima tvoje lice.
Kažu — ljubav je susret.
Ali šta ako je ljubav
ono što nas mimoiđe
i ipak ostane?
Ne dozivam te.
Naučila sam
da se najdublje stvari ne izgovaraju.
Samo ponekad…
kad noć predugo traje,
grad počne da liči na mene —
i tada znam
da negdje postojiš
isto ovako neizrečen.
Ostavite odgovor