Niko te ne upozori na trenutak kada počneš da padaš.
Jer ne počinje to naglo.
Ne desi se u jednom danu, niti u jednoj odluci.
Počne tiho.
Gotovo neprimjetno.
Samo se jednog dana zatekneš ovdje —
u prostoru koji ne liči ni na početak ni na kraj.
U čekaonici.
Tu gdje vrijeme ne prolazi, nego stoji pored tebe,
kao neko ko zna više nego što govori.
Tu gdje misli dolaze bez reda,
sjedaju pored tebe, jedna po jedna,
i ne odlaze.
Nema buke.
Nema upozorenja.
Samo taj čudan osjećaj da nešto dolazi.
I da si već zakasnila da to spriječiš.
Ljudi misle da pad boli tek kad se desi.
Ali ne boli tada.
Boli ovdje.
U ovom čekanju koje nema kraj.
U trenucima kada još uvijek stojiš,
ali više ne vjeruješ da ćeš ostati na nogama.
Ovdje se ne rušiš.
Ovdje učiš kako izgleda prije nego što se srušiš.
U sitnim sumnjama koje rastu bez glasa.
U riječima koje izostanu.
U pogledima koje izbjegneš — čak i svoj vlastiti.
I najteže od svega —
ovdje još uvijek ima nade.
Tanke, jedva vidljive.
Dovoljne da ostaneš.
Nedovoljne da odeš.
Zato i sjediš.
Mirno.
Tiho.
Kao da će te neko prozvati.
Kao da će doći red na tebe.
I negdje duboko u sebi znaš —
da kad ustaneš,
ne ideš naprijed.
Nego dolje.
Ostavite odgovor