Tri mjeseca nakon što je ostavljen, naš poznanik, čovjek staroga kova s ekskluzivnom adresom na Bačvicama, pronašao si je novu družicu.
„Ja ne mogu sam obidvat“, objasnio je, mada objašnjenje nikom ni nije bio dužan, no ipak, kao da se htio opravdati što nije dulje tugovao, sam, uz svoj tanjur.
Moj se pak tata, nikada nije prestao čuditi jedenju iz škarnicli, u hodu, na ulici, njemu je obrok predstavljao samo onaj na postavljenom stolu, s priborom na presavijenom ubrusu.
Za tim okruglim kuhinjskim, prvi sam put izjavila tko mi je simpatija i da ću jednoga dana biti bogata, večerala po naredbi – do posljednjeg zalogaja, brisala šalšu sa špageta krpom, tamanila zrnca Kraš Expressa žlicom, i hlencala da – nisam gladna.
Okuražena, bacala sam ostatke blitve u vrt i zalijevala fikus ribom na lešo, dok me mravlja peta kolona i crvi što mile iz tegle nisu prokazali.
–
No, čim sam se odvojila od osamnaestodijelnog porculanskog servisa, postala sam svjesna da mi dvije krafne ujutro i pizza navečer i nisu nešto, a da ne zavija želudac za zavičajem nego za pravom hranom, tek kad sam stala na vagu.
Spasila me cimerica koja je na priručnoj rerni spravljala variva i nutkala me njima, a onda smo zajedno krenule na tae kwon do i trčanje savskim nasipom.
Umatale smo tijela u folije i natapale ih znojem a iza nas zaostajao je miris sastojaka anticelulitnih preparata.
–
„Are you a model?“, pitali su me potom na kalifornijskoj šetnici, a ja se skoro rastopila od miline, tamo, u državi kojoj hrle najkrasniji primjerci ljudske vrste.
Daleko sam ja od te vrste modela, ja sam od one vrste podneblja kojoj hrle najimućniji primjerci ljudske vrste da bi se u njem nahranili.
–
Ručam sama, i s tim nemam ni najmanji problem, netom prije uronila sam svoje ruke u sirove lignje da ih očistim, meni koja inače sve radim s rukavicama, sada se pod nokte uvlači sluz, svjesna sam toga, kao i okusa mladog krumpira, sada sam svjesna svakoga svojega jela.
„Opet kokoš“, na vrhu mi je jezika, al šutim i čekam tu kokoš, jer to nije obična pečena kokoš, to je kokoš u društvu, s prilogom od zvona s obližnje crkve.
„Prevruće mi je za juhu“, grintam, a juha me odgojila, bolje od ikojeg internata.
–
A kad me stisne u grlu i kroz njega ne može proći ništa, obučem trenirku i sa svojim bijesom, tugom, frustracijom, obiđem krug.
I sve prođe, ko suzom odnešeno.
I ako se ne najedem u restoranu s Michelinovom zvjezdicom, svejedno mi je, najest ću se ostataka ohlađenog paradižeta.
Doma.
Ostavite odgovor