Jato ptica se i tog proljeća vratilo vrbi iza građevine. Našli su svako za sebe granu ili površinu gdje će sletjeti.
Najmlađi su zauzeli niže grane vrbe. Razigrali su se i gurkali međusobno, pa neki od njih spadoše na građevinu. Tačnije na balkone.
Vidješe i drugi to, pa pokušaše isto. No, neki nisu vidjeli dobro, pa pokušaše domoći se zarađenog balkona. Pogrešna procjena ih je koštala sudara s plastikom ili staklom, ali rane nisu bile ozbiljne. Malo otpalog perja i nesvijestice, ali su se ipak držale novog mjesta kojeg su se domogle. Reklo bi se da ih je nesvjestica spriječila da se pomaknu kad vrše nuždu, ali znamo da nije. Oni lete i imaju slobodu svakako, a očekuju ih vjerovatno svi stanovnici drveta. Možda i ne, ali čudi da su ljude iznenadili. Iste ljude koji su posadili drvo da im obezbjedi kiseonik, hladovinu i osjećaj prirode.
Nisu ljudi predvidjeli da ptice neće pitati za dozvolu slijetanja, a ni za nuždu, jer neko im je generacijama prije pokazao drvo, kao smještaj za odmor, izvor hrane i sklonište. Što se njih tiče drvo je naraslo tu baš iz tog razloga, a izgleda i balkoni s kojih ljudi bacaju mrvice jatu. Vjerovale su ptice da lijep suživot imaju s bićima, koji se nastanjuju u građevinama, a ne smetaju prticama na granama. Dosta im borbe u jatu za sigurnu granu, pa bi ta čudna bića koja ne lete napravila preveliku gužvu.
Iz proljeća u proljeće su se vraćali na svoje drvo koje je raslo. Raslo je kao da zna da i jato raste, pa da će im više prostora trebati. Uživalo je drvo u dočeku jata šireći im grane. U njihovoj pjesmi i žamoru, ali i graji ljudi, a posebno djece.
Nije drvo brojalo godine, jer mu je vrijeme počelo kad je pustio korijenje baš na tom mjestu. Nije slutilo da stanari građevine više ne hvale hlad, već se ljute zbog manjka sunca i svjetlosti, buke ptica nekad zvane cvrkut, nekulture prtica iako i sami svašta bacaju s balkona. Mislilo je drvo da ljudima samo treba vremena da se sjete prošlih ljeta, pa se iznenadilo kad su se počeli penjati na njegove sad već snažne grane. Obradovalo se da će ljudi i ptice početi sada zajednički pijev. Ptice su se razletile uz glasan lopot krila, a zvuk krila je pratio novi šok. Grane su jedna po jedna počele padati uplašivši drvo. Prepalo se da će pasti i novi gosti i da nije dovoljno snažno da ih drži, pa tek nakon još odlomljenih grana shvati da ljudi to čine nekim čudnim metalnim spravama.
Ptice koje su proputovale svijeta brže su shvatile šta se dešava, pa su pomogle insektima drveta da naselje balkone građevine. I tako su dočekali novu seobu. Pticama je iznenađenje stiglo tek naredne sezone kad ih je dočekalo drvo sasušeno od tuge, zagrađeni balkoni i načičkane limene kutije koje zuje pored svakog prozora. Mahnule su ptice drvetu i obećale da će ga obilaziti u nadi da će opet raširiti grane kao nekada znajući da su slabe mogućnosti da zateknu nešto više od panja. Ipak su se vraćale, jer su se nagledale čuda u svijetu, pa možda se njihova vrba vrati u punom sjaju.
Ostavite odgovor