Volio sam, ne mogu reći da nisam.
Bio sa ludo zaljubljen u djevojku koja nije iz mog grada.
Volio sam i ja kao što svi danas vole.
Problem je nastao kada druga strana nije uzvratila ljubav, kada drugoj strani nije bilo stalo.
Sjećam se jedne prijateljice koju sam volio.
Prije pet godina je putovala na ljetovanje u Tursku po noći. Pogađate šta sam radio?
Budio se svakih sat vremena kako bih pogledao mobitel i vidio obavijest da je dobro i da je stigla.
To buđenje me i dan danas prati, pet godina nakon nje, iako ona nije prisutna u mom životu danas.
Vremenom sam navikao da sve moram sam.
Dok je drugima serviran životni put, ja sam gradio sve sam.
Od poslova do vlastitog sebe.
Dugo sam živio poljuljan, sa nekim emocijama koje nisam znao manifestovati.
Sve dok mi određena osoba nije pokazala sigurnost svaki put kada sam iskazao emociju.
Navikao sam da joj mogu emociju pokazati, bez obzira na to što sam mislio.
Onda se desilo, da na moju iskazanu emociju ljudi pokažu napadnu stranu.
Danas, sve te osobe koje su mi život značile, daleko su od mene.
Možda bih htio da su tu pored mene, ne znam…
Njima sam se davao uvijek jedan posto više i oni su bili oni zbog kojeg sam sebe gurao dalje.
Negdje između tih pet godina, volio sam opet.
Cura nije iz mog grada.
Ja budala, vezao se za nju.
Još emotivan postao…
Još overthinkovao…
Opraštao sam sve, ne zato jer sam to osjećao.
Nego jer sam u njoj vidio sigurnost.
Čak i prijetnje policijom.
Danas, ona ima momka i drago mi je da se skrasila.
Danas, vjerujem da se snovi ostvaruju.
Zaista.
Možda ja sebe pronađem u Sevilli, Medellinu ili Puli?
Možda se preselim u Hrvatsku ili Srbiju?
Negdje kraj mora da uz zvuke crkvenih zvona ispijam jutarnju kafu na miru.
Radim ono što volim, pišem za razne portale, volim esport i volim aktivizam.
Vjerujem da sam sve zaslužio što mi se desilo.
Vjerovao sam i čvrsto vjerujem da se danas sve vrti oko novca i izgleda.
Možda sam zato i sam…
Kako li me ljudi koje znam interpretiraju?
Biran nisam bio nikada.
Izgled me je pratio kroz čitav život, što je rezultiralo ismijavanjem u osnovnoj i srednjoj školi.
Sve je to ostavilo traume na moj život.
Onda je došla već spomenuta osoba koja mi je pomogla da stavim fokus na sebe.
Oni su mrzili i ismijavali a ja sam uvijek bježao pisanju jer sam znao da je moj trag glasniji od njihovog.
Vjerujem i da nisam ljudima toliko bitan.
I da me zaista nitko ne bi birao ispred bilo koga.
Ne želim ljudima uzimati njihovo vrijeme.
Ne želim bilo koga opteretiti sa svojim problemima.
Zašto bih?
Ko sam im ja u životu?
Izvor sreće ili ubijanje dosade.
Zašto niko od njih ne overthinkuje toliko o meni?
Moja definicija sebe je uvijek bila da sam putnik kroz ljudske živote.
Indirektno, putnik kao faza.
Dok su nesretni i dok se ne pronađu u životu, ja sam tu.
Kada krene na bolje, ja sam odlazim od njih.
Zašto bih kvario sreću drugima?
Moja najveća greška je što zaboravim što su mi uradili, čim opet budu fini prema meni.
Tu sam slab.
Danas ako me pitate da li bih sebi naudio da se vrate određene osobe u moj život, pristao bih.
Ako bih Vam ovdje opisao kako su moje veze, što prijateljske, što bratske izgledale, citirao bih Vam Halida Bešlića.
„Sve sam ti dao i prosjak post’o, starac bez nadanja“.
Davao sam uvijek sebe, ne polovinu nego cijelog sebe. U svaki odnos.
To je rezultiralo suzama, anksioznim napadima i raznim drugim reakcionim pojavama.
Griješio sam, priznajem.
No, i kada nisam kriv, rado ću prihvatiti da sam kriv. To je moj svojevrsni mehanizam za zaštitu.
Uvijek sam bio okrivljen, i znam se nositi sa tim.
Teško odrastanje, znate…
Strahove imam.
Kako će ljudi reagovati na moju facijalnu ekspresiju?
Kako li će moji prijatelji reagovati na moj položaj ili pokret ruke?
Kako da stanem normalno a da se ne smiju?
Bijeg pronalazim u pisanju, odnedavno i u glumi.
Prije pet godina bili su to citati i neke kratke priče.
Danas… To je moj notes koji upija svaku riječ koja ugleda svijetlo dana ili ne ugleda…
Ne volim druge smarati da me saslušavaju, barem otkad sam ostao bez te jedne osobe.
Danas me je strah više no ikada i osjećam se prazno više nego ikad prije.
Iako imam divne prijatelje, prazan sam.
Teško je to objasniti…
Ali danas također volim kamere, volim javne nastupe, volim pisati članke ironično zar ne?
Onaj ko voli da priča, zapravo nema nikoga da popriča… eh živote.
Radim na dosta projekata i upoznajem nove ljude, ali gle ironije, u novim ljudima tražim jednu osobu.
Praznina je toliko izražena zadnjih par dana, srce kao da krvari, ali idem naprijed.
Teško je to objasniti čak i bratu i prijateljima.
Koliko mi je značila, koliki oslonac mi je bila.
A tek koliko sam ja pogriješio i koliko sam je izdao…
Koliko bi mi danas značila u ovom mom lutalačkom pohodu.
Koliko bi mi danas značila za Berlin i sve što se zbilo oko toga?
Ljubav?
Paaa… Ne vjerujem više u ljudske ljubavi.
Vjerujem jedino da je Bog najveća ljubav.
A iako mi je sudbina da budem sam, okej je.
Reći ću Vam tajnu.
Volim Malog princa jer me toliko podsjeća na mene ili barem podsjećao.
On obilazi planete, upoznaje ljude ali se uvijek srce vraća onoj jednoj.
Tako i ja, upoznajem ljude i obilazim gradove i razna mjesta, ali uvijek se nekako vratim onoj jednoj, barem u glavi.
Šta li bi mi tek donio Medellin?
Comuna 22, Poblado ili Antioquia.
Tamo bih se preselio odmah sada.
Započeo bih novi život.
Klima, ljudi, jezik i muzika.
Ako bi mi nudili da vratim tri osobe u svoj život, to bi bile druga pomenuta osoba, prva pomenuta osoba i jedna cura iz Crne Gore.
Ona je bila zapravo jedna od prvih osoba koja mi je ulila nadu da problem nije u izgledu i novcu.
Volili smo Balvina i u tome smo uživali.
Upravo sada, jedna njena poruka bi strahove rastjerala i popunila donekle prazninu.
Volim i ja ljeto da se ne lažemo.
Moje ljeto je puno trauma za razliku od njihovog.
U mom ljetu, svi su na moru ili na skupom putovanju.
A ja?
Umirem u svojim emocijama, plačem.
Biram svoj mir.
Nije mi problem ostati kući, pa ako treba i plakati.
Nije me više sramota emocije iskazati.
Bogu sam zahvalan na svemu što imam i što dolazi.
I zato, svoje borbe sa vjetrom, valjda preživim.
Ostavite odgovor