Izuvam cipele na ulazu,
i ostavljam prašinu mostarskog dana.
Ali prašina nije problem.
Nju je lako skinuti.
Teža li je ona
koja se godinama skuplja
po mislima, mislim se.
Džamija je bijela.
Bijeli zidovi.
Bijeli nišani u daljini.
Bijela svjetlost što se spušta
niz prozore.
Kao da je netko sakupio
sve boje svijeta
i ostavio samo mir.
A ja sjedim usred te bjeline
noseći oluje koje se ne vide.
Milion bitaka koje vodim sa sobom.
Milion riječi koje nisam oprostio.
Milion strahova koji se vraćaju
svaki put kad pomislim
da sam ih pobijedio.
Gledam u pod
i pitam se
da li je čistoća
odsustvo mrlja
ili snaga da ih priznaš?
Bijelina oko mene ostaje ista.
Ali prvi put primjećujem
da nije tu da sakrije moje tame.
Tu je da ih pokaže.
Tu sam pred Bogom,
U čistoj odjeći,
Veličanstveni Bog i ja,
Malen kao mrav.
Ostavite odgovor