Na pragu crkve ostavljam Mostar.
Čistač ulice,
Standardno čisti Bulevar.
a Neretva, kao i uvijek,
nigdje ne žuri.
Ulazim u crkvu noseći sve ono
što nisam znao ostaviti vani.
Nekoliko neodgovorenih poruka.
Jedno ime koje mi se vraća
češće nego što bih volio priznati.
Nekoliko snova
koji su postali preveliki za moje džepove
ili samo teški za moju glavu.
Dok prolazim između klupa,
svjetlost se lomi kroz vitraje
i pada na križ.
Pomjerim pogled,
ali on ostaje na istom mjestu.
Pomislim,
„Kako je čudno
što cijeli život pokušavamo izbjeći
ono što nas boli,
a vjera za svoj simbol bira upravo križ“.
Teret.
Žrtvu.
Rane koje se ne skrivaju.
Pred oltarom spuštam glavu.
Ne tražim odgovor.
Samo pokušavam shvatiti
koji je od svih mojih križeva stvaran,
a koji sam sam sebi napravio
od strahova, očekivanja
i tuđih mišljenja.
Negdje vani zvona se miješaju
sa bukom grada.
Mostar nastavlja svojim putem.
A ja ostajem još trenutak,
gledajući u križ,
pitajući se
da li je hrabrost nositi teret
ili priznati da ga više ne možeš nositi sam.
Ostavite odgovor