Prosjak na Rondou klimne glavom kao da se poznajemo, stari sat na sahat kuli kasni za mnom nekoliko minuta, možda čak i sati, a moja me Neretva zaobilazi kao da nosim nešto teško i u vodi.
Ispričat ću Vam priču o jednom imanju.
Znate, nekada sam imao veliko imanje.
Ne zemlju, ne kuće, ne stada.
Imao sam jedno imanje od kojeg su se grijale zime i punili prazni stolovi.
Ljeta bila blaga a zime tople.
Zbog tog imanja sam vjerovao da se čovjek može nastaniti u drugom čovjeku kao ptica pod krovom, kao onaj mrav u mravinjaku.
Onda je došla godina koja nije bila upisana ni u jedan kalendar.
Godina kojoj su svi zemljoradnici zamjerali.
Godina kada su voćke rodile kamenje, kada su bunari presušili, kada su me i psi lutalice počeli zaobilaziti, kada su i ptice okretale krila kraj mog imanja.
Godina kada je Neretva odnijela i ono što joj nisam dao, a ja ostao na obali.
Neodnešen.
Tada sam prvi put prebrojao svoje bogatstvo.
Nisam našao ništa.
Ama baš ništa.
Halid bi rekao „Sve sam ti dao i prosjak post’o, starac bez nadanja“.
Dao sam i vodu.
I zemlju.
I đubrivo.
A ipak, kamenje se rodilo.
Pa ipak, najčudnije je što mi niko ništa nije ni ukrao.
Nije bilo lopova.
Nije bilo požara.
Nije bilo rata.
Nije bilo biljne bolesti.
Ipak, nakon toga…
Sve je imalo isto ime, ali gubilo je suštinu.
Hljeb je ostao hljeb, ali više nije hranio.
Svijeća je ostala svijeća, ali više nije svijetlila.
A Mostar je ostao Mostar, samo što su mu ulice odjednom postale duže, mračnije i pustije.
Vraćajući se, prolazim Musalom, među ljudima koji nekuda žure.
Posmatram njihove pune ruke.
Nose kese, nose djecu, nose planove za sutra.
Ja nosim odsustvo.
I ono je najteži teret koji sam ikada podigao.
U ovom gradu, ja nemam nikoga.
Ama baš nikoga!
Ostavite odgovor