Sedam godina posle
SEDAM GODINA POSLE
Sedam godina je dugo vreme
da čovek čeka da mu se vrati život.
Dovoljno dugo da zaboravi
kako izgleda jutro bez grča u stomaku,
kako se diše bez kamena na grudima,
kako izgleda dan u kojem
telefon ne može da donese lošu vest.
Jedna noć stala je pred vrata
i nije htela da ode.
A za njom su dolazili ljudi,
jedan po jedan,
neki da svedoče,
neki da ćute,
neki da pokažu
koliko je lako biti prijatelj
dok prijateljstvo ništa ne košta.
I tako su se rušila neka druga suđenja,
ona koja nikada nisu zakazana,
a ipak su trajala mnogo duže.
Nije bolelo samo ono što se dogodilo.
Bolelo je i sve ono što nije.
Ruka koja nije potražila rame,
reč koja nije pronašla put do njega,
zagrljaj koji je izostao
baš onda kada je trebalo
da neko kaže:
ovde sam, nisi sam.
A čovek se navikne da ne traži.
Da prećuti.
Da bes pretvori u zid,
a strah u nešto što nosi
kao da je deo njegovog tela.
I godine prolaze.
Presuda se jednom izgovori.
Papiri se slože.
Vrata sudnice zatvore.
Ali telo ne poznaje datume.
Ono ne zna da je gotovo.
Još pamti poglede,
glasove, čekanja,
još uvek negde u grudima
čuva onu istu noć.
I kada se ponovo seti,
kada se prošlost vrati bez kucanja kroz pukotinu u grudima,
ruka posegne za brojem
nekoga ko ne zna njegovu priču,
ali zna kako da prepozna strah.
A možda je najtužnije
što je toliko dugo učio
da bude sam sebi jedino utočište.
Ipak, postoji trenutak
kada čovek mora da prestane
da plaća za nešto
što se odavno završilo.
Ne mora da zaboravi.
Ne mora da opravda.
Ne mora čak ni da oprosti.
Samo više ne mora da živi
u onoj noći.
Neka ostanu tamo
svi koji su otišli,
sve reči koje nisu izgovorene,
sva očekivanja koja su izneverena,
sva pitanja na koja niko nije odgovorio.
Neka ostane i bes.
Ima pravo da postoji,
ali nema pravo da mu uzme
još jednu godinu života.
Čak ni jedan dan.
Jer sedam godina je već prošlo.
A ono što dolazi
ne duguje ništa
onom što je bilo.
Kako ti se dopao tekst?
Jelena Mitic
Jelena Mitić rođena je u okolini Pančeva. Ljubav prema poeziji nosi još od detinjstva, kada je, uz oca, zavolela svet stihova i reči. Piše već nekoliko godina, vođena sirovom emocijom iz koje nastaju stihovi — iskreni, lični i oslobođeni potrebe da se uklope u bilo…
- tekstova
- 12
- čitanja
- 150
- reakcija
- 15
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Vožnja do sebe
Zanima me o čemu razmišljaš dok se voziš praznim ulicama? Kakve to emocije ne mozeš da izneseš iz sebe preko dana pa imaš potrebu da ih "vozaš" noću? Da li ti mesto na koje ideš donosi odgovore ili samo kratkotrajni mir i utehu? Zamišljam te…
1120
Želja
Vrtim se, bežim, žurim, da napokon stignem u sebe. Da dohvatim sve strahove koji su, kao maslačak u „Ljubavnoj pesmi“, dostigli nebo. A nemam krila da stignem do gore. I njih su mi skratili. Nemam ni snage da ga povučem, jer se ukorenio u oblak.…
1310
Tvoj dom
Spavaj mirno tu sam da ti čuvam san. Onda, kad se dan iskrade, kad završe se sva traženja, umoriš se od lutanja i napokon sebe nađeš Tu na mom jastuku . Pusti me da ti šapnem kako tu je tvoj dom . Ja sam ti…
1730
Prazni svjetovi
Mislila sam da volim tišinu, da me liječi poslije tebe, da sam pronašla novi smisao, neke nove svjetove. Mislila sam da me liječe tuđe usne, tuđi dodiri, da smo stvorili sve iz iskona i da sam se vratila sebi. Ali lažem sebe, sve vas, tišinu…
800