Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Poezija

Sedam godina posle

SEDAM GODINA POSLE

Sedam godina je dugo vreme

da čovek čeka da mu se vrati život.

Dovoljno dugo da zaboravi

kako izgleda jutro bez grča u stomaku,

kako se diše bez kamena na grudima,

kako izgleda dan u kojem

telefon ne može da donese lošu vest.

Jedna noć stala je pred vrata

i nije htela da ode.

A za njom su dolazili ljudi,

jedan po jedan,

neki da svedoče,

neki da ćute,

neki da pokažu

koliko je lako biti prijatelj

dok prijateljstvo ništa ne košta.

I tako su se rušila neka druga suđenja,

ona koja nikada nisu zakazana,

a ipak su trajala mnogo duže.

Nije bolelo samo ono što se dogodilo.

Bolelo je i sve ono što nije.

Ruka koja nije potražila rame,

reč koja nije pronašla put do njega,

zagrljaj koji je izostao

baš onda kada je trebalo

da neko kaže:

ovde sam, nisi sam.

A čovek se navikne da ne traži.

Da prećuti.

Da bes pretvori u zid,

a strah u nešto što nosi

kao da je deo njegovog tela.

I godine prolaze.

Presuda se jednom izgovori.

Papiri se slože.

Vrata sudnice zatvore.

Ali telo ne poznaje datume.

Ono ne zna da je gotovo.

Još pamti poglede,

glasove, čekanja,

još uvek negde u grudima

čuva onu istu noć.

I kada se ponovo seti,

kada se prošlost vrati bez kucanja kroz pukotinu u grudima,

ruka posegne za brojem

nekoga ko ne zna njegovu priču,

ali zna kako da prepozna strah.

A možda je najtužnije

što je toliko dugo učio

da bude sam sebi jedino utočište.

Ipak, postoji trenutak

kada čovek mora da prestane

da plaća za nešto

što se odavno završilo.

Ne mora da zaboravi.

Ne mora da opravda.

Ne mora čak ni da oprosti.

Samo više ne mora da živi

u onoj noći.

Neka ostanu tamo

svi koji su otišli,

sve reči koje nisu izgovorene,

sva očekivanja koja su izneverena,

sva pitanja na koja niko nije odgovorio.

Neka ostane i bes.

Ima pravo da postoji,

ali nema pravo da mu uzme

još jednu godinu života.

Čak ni jedan dan.

Jer sedam godina je već prošlo.

A ono što dolazi

ne duguje ništa

onom što je bilo.

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Jelena Mitic

Pančevo

Jelena Mitić rođena je u okolini Pančeva. Ljubav prema poeziji nosi još od detinjstva, kada je, uz oca, zavolela svet stihova i reči. Piše već nekoliko godina, vođena sirovom emocijom iz koje nastaju stihovi — iskreni, lični i oslobođeni potrebe da se uklope u bilo…

tekstova
12
čitanja
150
reakcija
15
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Poezija

    Vožnja do sebe

    Zanima me o čemu razmišljaš dok se voziš praznim ulicama? Kakve to emocije ne mozeš da izneseš iz sebe preko dana pa imaš potrebu da ih "vozaš" noću? Da li ti mesto na koje ideš donosi odgovore ili samo kratkotrajni mir i utehu? Zamišljam te…

    Jelena Mitic20. novembar · 1 min čitanja

    1120

    Poezija

    Želja

    Vrtim se, bežim, žurim, da napokon stignem u sebe. Da dohvatim sve strahove koji su, kao maslačak u „Ljubavnoj pesmi“, dostigli nebo. A nemam krila da stignem do gore. I njih su mi skratili. Nemam ni snage da ga povučem, jer se ukorenio u oblak.…

    Jelena Mitic17. novembar · 1 min čitanja

    1310

    Poezija

    Tvoj dom

    Spavaj mirno tu sam da ti čuvam san. Onda, kad se dan iskrade, kad završe se sva traženja, umoriš se od lutanja i napokon sebe nađeš Tu na mom jastuku . Pusti me da ti šapnem kako tu je tvoj dom . Ja sam ti…

    Jelena Mitic10. novembar · 1 min čitanja

    1730

    02

    Slično: Poezija

    Cela rubrika
    Poezija

    Бикавац

    Застала сам ту гдје се сјећања роје и гледам јесење се разлијевају боје на брду на коме моје мисли плове негдје у прошлост што ме често зове да успут макар до хладњака свратим, да звуке гитаре стиховима пратим испод крошњи што цијело небо носе на…

    Viktorija22. novembar · 1 min čitanja

    300

    Poezija

    Prazni svjetovi

    Mislila sam da volim tišinu, da me liječi poslije tebe, da sam pronašla novi smisao, neke nove svjetove. Mislila sam da me liječe tuđe usne, tuđi dodiri, da smo stvorili sve iz iskona i da sam se vratila sebi. Ali lažem sebe, sve vas, tišinu…

    Maya Elara22. novembar · 1 min čitanja

    800

    Poezija

    STVARNOST

    Na putu između dva oblutka čitavo more... Na Plavoj planeti život se rađa i kad ga ne vidimo. Mi smo samo predah između juče i sutra, mali, neprimetni val slučajno rođen u opštoj zbrci. Na putu između dva oblačka čitavo nebo... Ni ne slutimo da…

    Nadanje21. novembar · 1 min čitanja

    2832

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi