TRENUTAK
Ti si bio moje sve — pomislih u času kada čuh ženu kako te riječi šapuće muškarcu čiji je lik nalikovao junaku Kafkinog Procesa. Kroz lavirint mojih misli, dug kao beskrajna aleja odraza, prohuja Borhesovo Čekanje, pa zastadoh pred vlastitim pitanjem: šta sam zapravo ja?
Prisjetih se tada onog davnog, oštrog pogleda koji mi je jednom otkrio da je čovjek tek krhki isječak trajanja, dok je Vrijeme ono što ostaje – Gospodar. Ono mjeri sve: naše zanose i naše padove, naše šutnje, naše neizrečene glasove. Pred vremenom smo uvijek isti — ogoljeni, lomljivi, nezaštićeni i upravo u tome se rađa istina ljubavi: da ona ne traje koliko je osjećamo, već koliko joj Vrijeme blagonaklono podari.
Ti si bio moje sve — šapnuh tiše od daha, više sebi nego ikome, da sadašnjost ne prisluškuje, da prošlost ne prozre, da budućnost ne osudi, jer ljubav kada jednom dobije ime, postaje sužanj glagolskih vremena:
Prošlo se pretvori u ožiljak,
Sadašnje u iskušenje,
Buduće u drhtaj neizvjesnosti.
A meni se čini da već vIjekovima stojim na raskrsnici tih vremena, dok se vrtlozi sati i godina kovitlaju oko mene poput nevidljivih rukavaca što sve preobražavaju — i mene, i tebe, i ono što nikada nismo stigli da budemo.
Naposljetku – ljubav je možda samo bljesak koji se nakratko otrgne vlasti Vremena — i zato toliko boli kada ga Vrijeme nemilosrdno uzme natrag.
I dok se mome bezličju rugaju oblici glagolskih vremena,
Ti opstaješ u meni kao sjenka mog života – tamna, duga i neumoljiva;
Sjenka što je bila čežnja, postala opsjena, a završila kao moja loša procjena.
