HRONONAUT

POGLAVLJE 2:

HRONO-EMPATIJA (RELIKT CERN-A 2)

Luka je bio onaj rijedak, anomalijski tip naučnika koji je posjedovao dar skriven na samoj granici između fizike i čiste neurobiologije: hrono-empatiju. Za njega, povratak unazad nikada nije bio apstraktni matematički pojam, niti je kroz vrijeme putovao u mislima kao posmatrač koji kroz prozor voza posmatra pejzaže prošlosti. On je vrijeme proživljavao.

Znao je, sa jezivom biološkom preciznošću, da kada se kroz mehanizam akceleratora vrati u sopstvenu prošlost, on zapravo ponovo nastanjuje svoje mlađe tijelo. Njegova svijest bi se ulila u mlađe kosti, u mlađu kožu, prisiljavajući ga da iznova, sa identičnim intenzitetom, osjeti sve što je tada osjećao – dječiju, zaboravljenu radost u grudima, specifičan drhtaj prvih zaljubljenosti koji mu je podizao dlake na rukama, i toplinu davno izgubljenih dodira koji su u sadašnjosti bili samo pepeo. Svaka njegova emocija vraćala se sa istom, razarajućom snagom, bez ikakvog filtera koje donose godine.

Jednim malim, izolovanim dijelom svoje prenapregnute svijesti, Luka je znao da čistim mislima ne može tek tako slomiti i promijeniti uzročno-posljedični slijed vremena. Ali je isto tako znao da snagom svojih ekstremnih htijenja, svojom opsesivnom fokusiranošću, može mijenjati boju sopstvenih uspomena. Mogao je da unese nove nijanse u sjećanja, suptilne tonove u kojima ga pamte drugi ljudi, mijenjajući samu teksturu onoga što je nekada bilo.

– Hm, drugi ljudi?! – šapnuo bi gorko u tišini sobe.

Znao je da baš tim ljudima, njegovim savremenicima i kolegama, njegova sadašnjost izgleda potpuno iscrpljeno i promašeno. Njegove oči su stalno nosile težinu mnogih neprospavanih, maničnih noći, uokvirene tamnim kolutovima umora. Odjeća mu je uvijek bila blago zastarjela, van svih modernih trendova, sa krojevima i teksturama koji su djelovali kao da je ostao zakovan u vremenu koje je za sve druge ljude već odavno prošlo i postalo istorija.

Kolege inženjeri u laboratorijskom kompleksu su ga zbog toga posprdno zvali Reli – skraćeno od onih njihovih najgorih izdanja i komentara kada su ga doživljavali samo kao Relikt.

– Prošlih vremena relikt. Ti bezveznjaci... – pomislio bi, stežući zube dok je prolazio kroz blještave, sterilne hodnike CERN-a 2.

Bili su to površni umovi. Oni nisu znali da je u toj prošlosti, kada sebe tamo nađe, on bio potpuno drugačiji čovjek: živ, angažovan, pun pogonske snage, zdravlja i iskrenog osmijeha koji mu je obasjavao lice.

Njegova stvarna svakodnevica danas nije bila samo sivilo hronične depresije i tihe anksioznosti koja ga je izolovala od ljudi koji su ga okruživali. Njegov život se sveo na tihi, sterilni stan u kojem su jedini dragocjeni predmeti – stare fotografije, knjige sa požutjelim marginama i izblijedjele geografske karte – služili kao precizno kalibrisani okidači za bjekstvo unazad. On se tim slikama stalno vraćao, manično, kao zavisnik. U njima je tražio onu specifičnu svetlost koja mu je hronično nedostajala u budućnosti, jer je budućnost vidio samo kao bezoblični, prijeteći i potpuno prazan prostor.

Po zanimanju, Luka je bio inženjer i programer za akceleratore čestica u CERN-u 2. To je bila ključna razlika između njega i ostalih. On nije bio teorijski fizičar zadubljen isključivo u matematičku apstrakciju i jednačine na tabli. Bio je praktičar, čovjek mašine, neko ko je razumio složenu, kolosalnu mašineriju ciklotrona bolje od bilo koga drugog na planeti.

– Znam da mašini, da bi perfektno radila, treba softver, ali on ne radi sam od sebe... – govorio je, gledajući u beskrajne nizove operativnog koda.

On je bio jedini čovjek u čitavom kompleksu koji je mogao istinski da upravlja tim određenim, modifikovanim ciklotronom. Dok su drugi inženjeri na monitorima viđeli samo haotične podatke, nerazumljive grafikone i sistemske kvarove, Luka ih je "osjećao". Između njega i metala postojala je biometrijska spona. Kada je mašina "bolovala" i gubila stabilnost magnetnog polja, Luka je u istoj toj sekundi osjećao stvarnu, fizičku vrtoglavicu u glavi. Kada bi on upao u kreativni blok i napad bezidejnosti, mjerne konzole mašine bi trenutno registrovale neobjašnjive temporalne anomalije.

Njegovo jedinstveno umijeće bilo je upravo u tome: ono što je postojalo samo u teorijskim raspravama i spekulativnim radovima, on je mogao da pretvori u stvarni, funkcionalni mehanizam od čelika i struje. Upravo je to specifično znanje – ta rijetka kombinacija inženjerske, matematičke preciznosti i intuitivne, hrono-empatijske osjetljivosti – omogućilo da teoretski koncept ideje o vremenskim česticama nađe svoj put kroz njega samog. Luka je postao živi, jedini most između apstraktne teorije i grube prakse, između hladnog stroja i živog čovjeka.

– Ti si, Rely, moderni Dr. Frankenstein, samo što to još nisi shvatio... – znali su da ga podbadaju u kantini, posebno oni mlađi inženjeri koji su mu intimno i duboko zavidjeli na njegovom neshvatljivom uticaju na sisteme.

– Ma koji Frankenstein, on je imao ambiciju. Ja je nemam – odgovarao bi u sebi, sklanjajući pogled.

Njegova motivacija nikada nije dolazila iz ljudske ambicije, želje za slavom ili Nobelovom nagradom. Dolazila je iz čiste, zjapeće praznine u grudima.

Užasna veza između njega i džinovoskog ciklotrona nije bila potpuno jasna ni njemu samom. On je samo osjećao tu tešku, nesvjesnu, simbiotsku povezanost. Kada bi mašina radila u punom kapacitetu i zujala na tačno određenoj, visokoj frekvenciji, njegova unutrašnja oluja bi utihnula i on bi se smirivao. Kada bi softver zapao u kaskadnu grešku, njegova lična anksioznost bi rasla do granice fizičkog gušenja. Pripisivao je to jednostavnoj intuiciji vrhunskog inženjera, ali istina je bila mnogo dublja i mračnija. On i mašina su dijelili istu egzistencijalnu pukotinu, i on je to na staničnom nivou osjećao.

U laboratoriji i polumraku kontrolne sobe osjećao se sigurno. Tamo su vladala nepromjenjiva pravila, egzaktna mjerenja, egzaktni brojevi i kodovi. Tamo nije morao da se bori sa sumnjičavim pogledima drugih ljudi, sa društvom koje ga je oduvijek plašilo i izbacivalo iz ravnoteže. Među ljudima je bio potpuno izgubljen, bolno nespretan i anksiozan; ali među tonama namagnetisanog čelika i mašinama bio je apsolutni gospodar.

Ipak, ni u tom sterilnom, tehnološkom carstvu nije uspijevao da pronađe ono što mu je stvarno, očajnički trebalo – ljudsku toplinu, bliskost i izgubljeni smisao.

Zato se, u trenucima kada bi pritisak postao neizdrživ, ponovo i ponovo vraćao u najvažniji, prelomni trenutak svog života. U onaj sekund kada je prvi put upoznao nju.

– Elena... – prodisao bi, zatvarajući oči pred užarenom konzolom.

Sjećao se svakog detalja te noći. Sjećao se kako je padala gusta, hladna kiša, kako su žućkasta svjetla uličnih lampi treperila u barama na asfaltu, i kako je njen neočekivani osmijeh u sekundi presjekao sivilo te teške večeri. Ali sada, dok se kroz kanale svoje hrono-empatije ponovo vraćao tom prizoru, osjetio je kako mu se utroba steže u panični čvor.

Njeno lice je bilo zamućeno, riječi se gube, prizor blijedi kao fotografija predugo izložena suncu. On se vratio naglo u sadašnjost, sav u panici i znoju.
Ako mu se prošlost raspada, onda mu ništa ne ostaje.