HRONONAUT

POGLAVLJE 1:

NOĆNA MORA HRONONAUTA

Svaka noć za Luku bila je ista hronološka zamka. Njegov um nije spavao; on je bio haotični projektor vlastitih, gorkih trenutaka, mašina koja je u mraku sobe neprekidno vrtjela traku sačinjenu od čemera i krivice. Svaka druga verzija njega u multiverzumu patila je u tom istom sekundu, omeđena identičnim zidovima podsvjesnog kaveza.

Te noći, košmar ga je uhvatio bez upozorenja. Nije bilo postepenog tonjenja u san, niti blagog prelaza iz jave u iluziju. Scene su se otvorile naglo, poput brutalnog mentalnog udarca koji mu je raspolutio lobanju.

SAN

SCENA 1: LABORATORIJSKI KOLAPS

Ledena, sterilna svjetlost fluorescentnih cijevi pružala se u beskonačnost kroz napola praznu laboratoriju CERN-a 2. Luka je trčao, ali su njegove noge bile poput olova, ukopane u ljepljivu, nevidljivu smolu stvorenu od usporavanja vremena. Vazduh je mirisao na sprženu izolaciju i jonizovani kiseonik. Glasovi tehničara i dežurnih inženjera dopirali su do njega deformisani, usporeni i rastegnuti, kao da dolaze kroz kilometre duboke, mračne vode:
„…gubi… veeeezu… sa… vremenskom… linijom… kontaminacija…“
On je znao. On je bio uzrok. Izbezumljeno je gledao oko sebe i vidio kako se gravitacione čestice – predstavljene u njegovoj svijesti kao teški, crni zrnci pijeska – divljački sudaraju sa česticama vremena. Temponi su blještali kao lebdeći, purpurni pravci antisvjetlosti. Svaki sudar bio je mikroskopski unutrašnji prasak koji je razarao osjetljivu opremu, pretvarajući ekrane u crno sivilo.

SAN

SCENA 2: CIKLOTRON – PRVI SKOK

Vizija se skratila i odmah, bez ikakvog logičkog mosta, prešla u drugu scenu. Luka je stajao u samom srcu Eksperimentalne Komore Delta-7. Metalne ploče na zidovima su zviždale, grcale i uvijale se pod nepodnošljivim pritiskom magnetskih polja. Odjednom, kroz zaglušujuću buku, dopro je glas njegove Elene. Bilo je to nemoguće – ona nije bila s njim u komori, niti je ikada kročila u CERN 2. Njen glas je dolazio iz duboke, amputirane prošlosti, čist i bolan:
„Zašto me više ne tražiš?“
U tom trenutku, masivni zidovi komore počeli su da se transformišu. Čelik se pretvorio u stotine ogromnih, zupčastih satova koji su mahnito otkucavali unazad. „Tak, Tik... Tak... Tik...“ Ritam je bio toliko snažan da mu je pomijerao srčani mišić. Odjednom, teške metalne kazaljke počele su da se kidaju sa brojčanika. Padale su svuda oko njega, lagane i tihe poput metalnog, oštrog paperja. Luka je pokušao da pobjegne, da pronađe izlaz, ali teška olovna vrata više nisu postojala. Pretvorila su se u stranice ogromne knjige vremenskih formula koje su se neprestano i bjesomučno prevrtale pred njegovim očima – ludačka, kosmička igra u kojoj je njegova svijest bila samo loptica na tabli starinskog flipera.

SAN

SCENA 3: SUOČENJE SA DUPLIKATOM

Svemirska tama. A zatim, u samom centru tog mraka, jedan munjeviti, fosforni sjaj. Iz te svjetlosti izronio je on sam. Pred njim je stajao njegov sopstveni duplikat – mladi, očajni Luka, sa licem ozarenim od nade koja je odavno umrla.
„Hvala ti što si mi dao još jednu šansu s njom“, rekao je mladi duplikat, a glas mu je imao eho dvorane. Ali već u sledećoj sekundi, crte lica tog mladića izobličile su se u stravičnu grimazu neizdrživog bola. „Ali zašto si mi uzeo nju? Zašto si mi uzeo Miru?!“
Mladi Luka je divljački posegnuo naprijed, pružajući ruku prema našem Luki. Dok je pružao prste, njegova šaka je prestala da bude ljudska – rasparala se i pretvorila u crnu, zjapeću pukotinu u samom vremenskom tkivu, preteći da ga usisa.

SAN

SCENA 4: ANONIMNI NEPRIJATELJ

Iz te novonastale, drhtave tame počeo je da izranja treći entitet. Bila je to visoka, nejasna figura u besprekorno skrojenom, skupom odijelu. Tamo gdje je trebalo da bude lice, nalazila se samo glatka, hladna, reflektujuća površina na kojoj su se, umjesto očiju i usana, ogledala užarena štampana kola.
„Algoritam“, šapnula je figura. Glas joj nije bio ljudski; bio je to rezak, jeziv zvuk koji je zvučao poput pucanja debelog stakla pod pritiskom leda. „Daj mi jezgru, i vratiću ti sve.“
Figura je polako podigla ruku prema njemu. Luka je u hororu vidio da se njeni prsti u hodu transformišu u komplikovane, mesingane ključeve. Ti prsti-ključevi počeli su da se okreću u vazduhu, otključavajući nevidljive brave u samom prostoru. Luka je osjetio kako ga strahovita, magnetna sila bezobzirno vuče prema toj sjenki bez lica.

SAN

SCENA 5: GRAVITACIONA FUZIJA

Tada je rat između čestica prestao. Gravitacioni crni pijesak i purpurne niti antisvjetlosti prestali su da se bore i udaraju jedni o druge. Počeli su da se spajaju. Teški zrnci i svetlucava vlakna počeli su da se uvijaju u spiralu, stvarajući savršenu, nabojenu kuglu koja je rasla svake mikrosekunde. Iz te fuzije počela je da isijava nepodnošljiva, kosmička toplota. To više nije bio haos; ovo je bila matematička neminovnost. Luka je u snu prepoznao taj proces: Vremenski Big Beng. Potpuni, kaskadni reset stvarnosti. Želio je da bježi, da vrišti, ali laboratorija se već uveliko raspadala u toj zasljepljujućoj miksturi purpurne i crne svjetlosti.

SAN

SCENA 6: MIRA – ANĐEO I SUDAC

I usred tog potpunog kosmičkog raspada, stajala je ona. Mira. Njegova ćerka. Bila je potpuno mirna, izolovana od uništenja, smještena unutar svog studentskog stana. Ali to nije bila devojčica koju je pamtio, niti ćerka koja je odrasla u tišini stana. Ova Mira je bila svesna svega. Gledala ga je tužno, sa očima boje tamnog meda koje su gorjele od optužbe. U ruci je držala komad raspadnutog vremenskog mjehura – oštro parče lomljenog ogledala koje je krvarilo purpurnom svetlošću.
„Tata“, rekla je, a njen glas je bio najčudnija akustična anomalija koju je ikada osjetio. Bio je tiši od najtišeg šapata, a istovremeno glasniji od divljačke buke jednog pulsara u svemiru. „Vidiš li šta si učinio? Vidiš li kako nas je sveto poremetilo?“
Luka je očajnički pokušao da ispruži ruku, da je dohvati, da se opravda, ali njegove ruke su prošle kroz njeno tijelo kao kroz maglu. Ona nije bila tamo. Bila je samo projekcija, strašni, kosmički sudac njegove sopstvene preopterećene savjesti.

SAN

SCENA 7: KOLAPS I BUĐENJE

Svemir se urušio. Pod pod njegovim nogama je pukao, otvarajući pod sobom beskonačnu, crnu spiralu vremena koja je gutala sve. Slike su prolijetale pored njega u kovitlacu: Elena kako izdiše u bolničkom krevetu, Mira kako plače na recitalu pred praznom stolicom, ciklotron Delta-7 kako eksplodira u Ženevi... Sve se vrtjelo u divljačkom, kaskadnom vrtlogu boja i zvukova. Luka je padao. Padao je kroz slojeve sopstvenog straha, kroz stanični otpad sopstvenog kajanja.

„NE VIŠE!“

Luka se trgao iz sna uz strahovit leđni trzaj. Bio je zajapuren, obliven hladnim znojem, drhteći cijelim tijelom. Soba je bila potpuno tamna, tiha, uronjena u gluvu švajcarsku noć. Samo je njegovo srce lupalo kao ludo u prsima, udarajući o rebra poput pokvarenog klipa u mašini. Disao je teško, u kratkim, isprekidanim trzajima, manično trljajući oči dlanovima kako bi se uvjerio da je podnica kreveta čvrsta, da je laboratorija daleko, i da je sve to bio samo prokleto realističan san.

Ali onda, dok mu se vid prilagođavao mraku, spustio je pogled na noćni ormarić.

Tamo je ležao mali komad kvarca – jednostavan kamen koji mu je Mira poklonila kada je bila dijete. Kristal je u potpunom mraku sobe svjetlucao blagom, jedva primjetnom ljubičastom svetlošću. Što je bilo još gore, sjenka kvarca na drvenom stolu kasnila je čitavu sekundu za stvarnim pomjeranjem mjesečine. Kristal je bio inficiran hrononima. Bio je to tihi, fizički dokaz koji ga je podsjećao da je granica između njegove noćne more i opasne stvarnosti tanja od membrane tempokvanta.

Mora je završila. Noć je bila gotova. Ali njegovo pravo putovanje – putovanje kroz sopstvenu krivicu, kroz tunele sopstvenog ludila i kroz pukotine instrumenata – tek je počelo. Luka je gledao u taj svjetlucavi kvarc i znao je da će se sledeće noći vratiti u isti taj krug. Jer hrononaut nikada zapravo ne prestaje da putuje. Čak ni kada spava.