HRONONAUT

POGLAVLJE 3:

SAVRŠENA NESAVRŠENOST

– Ona... Moja Elena.

Elena nije bila lijepa na onaj uobičajen, predvidiv način koji nudi industrija ljepote i simetrije. Bila je zapanjujuća. Njeno lice nije slijedilo konvencionalne, dosadne standarde modernog doba; ono ih je izmislilo i redefinisalo iz korijena. Bilo je to lice koje je umjetnik mogao crtati satima, tražeći u linijama i sjenkama tajnu njenog magnetizma.

Njen nos, izrazit, snažan i plemenitih linija, bio je njena najkarakterističnija odlika, vizuelni sidro njenog identiteta. Bio je to nos koji je govorio o porijeklu, o unutrašnjoj snazi, o apsolutnoj jedinstvenosti. Više puta su joj, tokom života, sa savjetodavnom, licemjernom toplinom ili neosjetljivom, sirovom grubošću, predlagali da ga „dotjera“, „uputi“ ili „izvrši estetsku korekciju“. Ljekari i poznanici su nudili hiruršku simetriju kao jedini spas.

Ona je svaku takvu opasku odbijala sa urođenim dostojanstvom koje je, u očima površnih posmatrača, graničilo s blagom, kraljevskom nadmenošću.

– „Zašto bih unakazila ono što je priroda toliko pažljivo oblikovala?“ – govorila je, podižući glavu još više, prkosno, time još više ističući tu crtu lica koju su drugi, zaslijepljeni kalupima, smatrali nesavršenošću. „Ovo sam ja. Ovo je moja biologija napravila od mene. I ja to duboko poštujem.“

Bila je, na kraju krajeva, profesor biologije u jednoj srednjoj školi, i ta profesija nije bila samo njeno zvanje – bila je njena religija. Njena iskrena, duboka ljubav prema životu, prema složenim lancima DNK, prema evoluciji i toj savršenoj, funkcionalnoj nesavršenosti živih bića, nije bila samo suhoparni nastavni predmet koji je predavala svakog jutra. Bila je njen fundamentalni životni stav, filter kroz koji je posmatrala univerzum. Učenicima u prepunim učionicama je uvijek govorila, gestikulirajući rukama:

– „Gledajte oko sebe. Savršenstvo nikada nije u čistoj, mrtvoj simetriji. Savršenstvo je u različitosti, u stalnoj prilagodbi, u onome što stvarno funkcionira pod pritiskom okoline. Svaki organizam, pa tako i svaki nos na ovom svijetu, ima svoju jedinstvenu priču, svoj genetski zapis i svoju duboku svrhu.“

Nosila je svoju bujnu, tamnu kosu koja je padala u teškim talasima i svoj izraziti profil kao što kraljica nosi dijademu – s urođenim ponosom i potpunom, čistom sviješću da je neponovljiva. Njeno prisustvo u prostoriji se nije samo primjećivalo; ono se fizički osjećalo, mijenjajući pritisak u vazduhu. Privlačila je poglede ne zbog skupe, markirane odjeće – iako je imala nesvakidašnji, boemski stil koji je često ukrašavala šarenim, dramatičnim šalovima ili masivnim naušnicama – već zbog te apsolutne, nepokolebljive samosvijesti koja je zračila iz nje poput stabilnog energetskog polja.

Bila je žena potpunih kontrasta: krhka, sitna tjelesna građa, ali čelična, neprobojna volja; tihi, pažljivi i hipnotišući glas kada je djeci objašnjavala čuda skrivena unutar jedne jedine ćelije, a zatim – gromoglasan, srceparajući i oslobađajući smijeh koji je odzvanjao hodnicima škole, rušeći sterilnost institucije. Izgledala je i ponašala se kao da potiče iz nekog drugog, mnogo zanimljivijeg i dubljeg doba – možda kao neka progresivna, neshvaćena umjetnica ili intelektualka iz avangardnih krugova 1970-ih.

Bila je živa lekcija o samoprihvatanju na dvije noge, a Luka je tu njenu osobinu volio više od same fizike, više od bilo koje jednačine. Volio je njen ponos, njen blistavi intelekt, ali i onaj tihi, jedva primjetni strah od bolesti koji se samo ponekad nazirao ispod te jake, nepokolebljive fasade. Bila je njegova najveća inspiracija, njegova najživlja, najčuvanija tajna i njegova jedina, sveobuhvatna ljubav.

– Oh, ne... Njena biologija ju je, na neki čudan, surov način, i dovela u moj život, i na kraju ubila.

Nakon tog strašnog saznanja o gubitku, njegovi hrono-empatijski povratci kroz uspomene postaju manični, agresivni i očajnički. Vraća se iznova i iznova u polumraku svoje radne sobe, pokušava da rukama popravi sliku u svojoj glavi, da rekonstruiše komadiće onoga što je izgubio u kovitlacu vremena. Ali svaki novi pokušaj je bio sve slabiji, sve više nalik snu koji se pod pritiskom jave nezaustavljivo raspada pod prstima. Elena mu izmiče, prošlost postaje nepouzdana i fluidna, a njegova jedina sigurna luka pretvara se u ruševinu.

– „Moja se sadašnjost rasteže u neizvjesnost, u nešto užasno što se zove budućnost. Jedino mi predstoji bijeg u prošlost. Ali, da li je i ona neizvjesna?“ – šapuće Luka, potpuno sam, u gluho doba noći, dok mu se suze miješaju sa prašinom, a prstima prelazi preko stare, pohabane fotografije koja još uvijek nekako odolijeva potpunom zaboravu.