Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

HRONONAUT

SerijaHrononautdeo 3 od 7 · u toku

Napomena čitaocu: smrt i gubitak

Sadržaj za odrasle (18+), po oceni pisca.

POGLAVLJE 3:

SAVRŠENA NESAVRŠENOST

– Ona... Moja Elena.

Elena nije bila lijepa na onaj uobičajen, predvidiv način koji nudi industrija ljepote i simetrije. Bila je zapanjujuća. Njeno lice nije slijedilo konvencionalne, dosadne standarde modernog doba; ono ih je izmislilo i redefinisalo iz korijena. Bilo je to lice koje je umjetnik mogao crtati satima, tražeći u linijama i sjenkama tajnu njenog magnetizma.

Njen nos, izrazit, snažan i plemenitih linija, bio je njena najkarakterističnija odlika, vizuelni sidro njenog identiteta. Bio je to nos koji je govorio o porijeklu, o unutrašnjoj snazi, o apsolutnoj jedinstvenosti. Više puta su joj, tokom života, sa savjetodavnom, licemjernom toplinom ili neosjetljivom, sirovom grubošću, predlagali da ga „dotjera“, „uputi“ ili „izvrši estetsku korekciju“. Ljekari i poznanici su nudili hiruršku simetriju kao jedini spas.

Ona je svaku takvu opasku odbijala sa urođenim dostojanstvom koje je, u očima površnih posmatrača, graničilo s blagom, kraljevskom nadmenošću.

– „Zašto bih unakazila ono što je priroda toliko pažljivo oblikovala?“ – govorila je, podižući glavu još više, prkosno, time još više ističući tu crtu lica koju su drugi, zaslijepljeni kalupima, smatrali nesavršenošću. „Ovo sam ja. Ovo je moja biologija napravila od mene. I ja to duboko poštujem.“

Bila je, na kraju krajeva, profesor biologije u jednoj srednjoj školi, i ta profesija nije bila samo njeno zvanje – bila je njena religija. Njena iskrena, duboka ljubav prema životu, prema složenim lancima DNK, prema evoluciji i toj savršenoj, funkcionalnoj nesavršenosti živih bića, nije bila samo suhoparni nastavni predmet koji je predavala svakog jutra. Bila je njen fundamentalni životni stav, filter kroz koji je posmatrala univerzum. Učenicima u prepunim učionicama je uvijek govorila, gestikulirajući rukama:

– „Gledajte oko sebe. Savršenstvo nikada nije u čistoj, mrtvoj simetriji. Savršenstvo je u različitosti, u stalnoj prilagodbi, u onome što stvarno funkcionira pod pritiskom okoline. Svaki organizam, pa tako i svaki nos na ovom svijetu, ima svoju jedinstvenu priču, svoj genetski zapis i svoju duboku svrhu.“

Nosila je svoju bujnu, tamnu kosu koja je padala u teškim talasima i svoj izraziti profil kao što kraljica nosi dijademu – s urođenim ponosom i potpunom, čistom sviješću da je neponovljiva. Njeno prisustvo u prostoriji se nije samo primjećivalo; ono se fizički osjećalo, mijenjajući pritisak u vazduhu. Privlačila je poglede ne zbog skupe, markirane odjeće – iako je imala nesvakidašnji, boemski stil koji je često ukrašavala šarenim, dramatičnim šalovima ili masivnim naušnicama – već zbog te apsolutne, nepokolebljive samosvijesti koja je zračila iz nje poput stabilnog energetskog polja.

Bila je žena potpunih kontrasta: krhka, sitna tjelesna građa, ali čelična, neprobojna volja; tihi, pažljivi i hipnotišući glas kada je djeci objašnjavala čuda skrivena unutar jedne jedine ćelije, a zatim – gromoglasan, srceparajući i oslobađajući smijeh koji je odzvanjao hodnicima škole, rušeći sterilnost institucije. Izgledala je i ponašala se kao da potiče iz nekog drugog, mnogo zanimljivijeg i dubljeg doba – možda kao neka progresivna, neshvaćena umjetnica ili intelektualka iz avangardnih krugova 1970-ih.

Bila je živa lekcija o samoprihvatanju na dvije noge, a Luka je tu njenu osobinu volio više od same fizike, više od bilo koje jednačine. Volio je njen ponos, njen blistavi intelekt, ali i onaj tihi, jedva primjetni strah od bolesti koji se samo ponekad nazirao ispod te jake, nepokolebljive fasade. Bila je njegova najveća inspiracija, njegova najživlja, najčuvanija tajna i njegova jedina, sveobuhvatna ljubav.

– Oh, ne... Njena biologija ju je, na neki čudan, surov način, i dovela u moj život, i na kraju ubila.

Nakon tog strašnog saznanja o gubitku, njegovi hrono-empatijski povratci kroz uspomene postaju manični, agresivni i očajnički. Vraća se iznova i iznova u polumraku svoje radne sobe, pokušava da rukama popravi sliku u svojoj glavi, da rekonstruiše komadiće onoga što je izgubio u kovitlacu vremena. Ali svaki novi pokušaj je bio sve slabiji, sve više nalik snu koji se pod pritiskom jave nezaustavljivo raspada pod prstima. Elena mu izmiče, prošlost postaje nepouzdana i fluidna, a njegova jedina sigurna luka pretvara se u ruševinu.

– „Moja se sadašnjost rasteže u neizvjesnost, u nešto užasno što se zove budućnost. Jedino mi predstoji bijeg u prošlost. Ali, da li je i ona neizvjesna?“ – šapuće Luka, potpuno sam, u gluho doba noći, dok mu se suze miješaju sa prašinom, a prstima prelazi preko stare, pohabane fotografije koja još uvijek nekako odolijeva potpunom zaboravu.

Serija · 7 delova

Hrononaut

Svi delovi redom
  1. 1HRONONAUT2. novembar
  2. 2HRONONAUT2. novembar
  3. 3HRONONAUT4. novembar
  4. 4HRONONAUT6. novembar
  5. 5HRONONAUT8. novembar
  6. 6HRONONAUT8. novembar
  7. 7HRONONAUT9. novembar

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Siniša Ivetić

Banja Luka

Siniša Ivetić u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Proza.

tekstova
24
čitanja
510
reakcija
5
komentara
0
deljenja
20
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    GAZ

    Kako je Stojan ugazio u dimenzije Likovi : Stojan — bistrouman čovjek, u selu slovi kao malo zvrcnut, jer stalno gleda u zvijezde i razgovara sa pticama. Jovan — Stojanov jednojajčani brat blizanac. Čovjek od pluga, motike, prilično gnjilav i iskričav, ali i dobrano sumnjičav…

    Siniša Ivetić10. novembar · 11 min čitanja

    200

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 7: IZMEĐU ČOVJEKA I ALGORITMA (SJENKA RELIJA) Luka je i fizički sve više počinjao da podsjeća na Jamesa Wilsona iz kultne serije House – bila je to nekada uredna pojava, naviknuta na tihe hodnike i smirene pokrete, ali sada duboko načeta nečim neizrečenim. U…

    Siniša Ivetić9. novembar · 4 min čitanja

    200

    Proza

    HRONONAUT

    POGLAVLJE 6: TABELA DOZIRANJA (KOCKANJE SA BUMERANGOM) Uprkos strahovitoj, maničnoj želji da odmah pokrene sistem na maksimum i krene u svoj sudbonosni vremenski pohod prema Eleni, Luka je bio svjestan opasnosti. Znao je da ne smije samo tako bezglavo upasti u komoru, pritisnuti dugme i…

    Siniša Ivetić8. novembar · 5 min čitanja

    500

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi