Ići uz stepenice kao i niz stepenice, jednako ima smisla.Ideš li ka nečemu ili od nečega.Nosiš li nelagodu,obamrlost kroz penjanje ili radost, veselost kroz spuštanje.Nije i svako uz stepenice uspjelost.Kao ni svako niz stepenice neuspjelost.Može biti lako oslobođenost.Bitni su dodirujući koraci uma ili odbijajući…Kontakt sa našim stopalima…
Možda su one koje nas ne vode nigdje.Pokazne…koje na vrijeme treba prepoznati. Mentalne, pokretne…Same te izvuku,prema nečemu ili nekome,sebi.Ali,pazi šta želiš…Spiralne misaone koje nas spletu,upletu,pokažu izlaz,rasplet,zapletu…Od njih možeš u nesvjest da padneš.Kamene visoke,koje ti izvuču zadnji dah…pa osmijeh…Drvene,trošne pa propadneš…Nemarnošću drugih…Mermerne zasljepljujuće pa proklizneš…Široke,stepenaste pa veselo poskakuješ…Radosne.One sa zaustavnom upozoravajućom trakom,gdje svaki korak odmjeriš.Upozorene…Ili one što imaju „mrtav ugao“, pa te uznemirenost oblije,s čime ćeš se susresti.Ugaoni likovi.One s podestom,koje ti dozvole da odmoriš i olakšaju uspon.Neko je mislio i želio… Uz ili niz..? Mimoići…Proći…Zanemariti..Zastati..Preskočiti…A, ono u gužvi guranje,da ne pominjem…Opasno je…Često.Pa…Osmotriti gdje si…Ono što srećeš, što si sreo ili ćeš sresti…Tako i korake usmjeriti…Napraviti pauzu.Odmoriti.Sagledati korake uz i niz….Procijeniti vrijednost…Stati punom snagom i možda se zadržati baš tu…kroz stepenište…U miru.Ili zašto ne u prizemlju prizemljen,čvrsto nogama na tlu,pogledom podignutim….Sve zavisi s kim,s čim od tereta koji nosiš ili su ti ga dodali…A,taj je najteži.Na onaj prvi se već vremenom navikneš.Od sreće uz,od sreće niz… Bitno je da baštiniš mir, u prizemlju ili kroz njih….
„Beskrajno sakupljanje stepenica,kakva igrica.“
„O,da koleginice.Najbolja.Stalno se krećeš,a one samo izviru,“i podiže lijevu obrvu.Ali,znajući koliko te dugo poznajem,rekao bih da nikad nisi voljela da igraš igrice.“
„Nešto me to nikad nije preokupiralo u odnosu na druge zanimljivije aktvnosti.A,uvijek su bile aktuelne.Sve vrijeme su važan ekonomski faktor.Danas značajan.Od onih klasik zmijica do bombica.Nahrani zmijicu i dovedi do cilja.Samo da pojede što više jabuka.Igrač hrani svog štićenika i ona će halapljivo jesti sve što joj je na putu.Što zmija više jede,poprima različite oblike.Trener zmija.Haos,sa jednom,pa sa dvije zmije u krugu.Samo se množe.Pa,se samo množe.Nekako mi je tu jedino bilo zanimljivo,kad se zmijica uplete u svoje tijelo.Baci bombicu i miniraj sva polja.Heroj takvog cilja,ne znam.Ali,se penje brzo uz stepenice.Ha-ha.Došlo je neko novo vrijeme.Više pravila nema.Da,ne možeš pohvatati pravila,jer uvijek se nešto doda.Kodeksi u igricama su nestali.Igraj protiv drugih ljudi na mreži.Igraj dok sve ne istrjebiš.Nekako,me to samo naježi.Previše agresivno bez ljudskih elemenata.Sve samo fantastični likovi i frikovi.Doduše,realni.Kad razmislim na pedeseti level sam došla nisam za to skrojena.Izgleda da sve vrijeme odbrambene igrice igram.Odbijanje trolova,zombija i drugih nevolja.I one zabavne,sportske,nasmij sebe i druge.Opšte ugode.Tu sam negdje kroz sredinu stepenica.I super mi je.Ali,baš A realno karte mi jesu i bile su mi draže.Pa,zaigraj najbolje što možeš sa podijeljenima.Pa,se miješa i svima dijeli jednaki broj.Pa,kec kad dođe.Pa,kad proslijediš onu koja ti ne treba i uzmeš pravu.Pa,kad i ta proslijeđena nekome osmijeh izazove.Pa,zajedno odskočite tim stepenicama.Taj,osjećaj volim.Samo tu trunčicu esencije.Taj osjećaj igrice Ljudske igrice…Plemenite borbe,sportove…i ti saigrači…takvi kodovi,rodovi…Što bi muškarci rekli-Na pesnice.Sada su složenije,opasnije alatke u igricama instalirane.”
„Masivna višeigračka igra igranja.Sprint uz stepenice.“
Ustade da zatvori prozor,dok je ona znatiželjno u ekran gledala.
„E,ta crpi i usisava…da li je vrijedna….A,treba imati i sreće..i da li sreću i pruža?!“
„Gejming dizajn nije distopija,već vrlo realan.“
„O,znam…Sviđa mi se ova-Beskrajno sakupljane stepenica.Lagano,ali zahtjevno.Više sam za to….da traje.”
“Jeste…lako je sve reći danas,ali nimalo lako postići.Neugodni susreti su neminovni.Ali se uvijek tješimo da sve polako dođe na svoje.Dok,jurenje bez mjere završava se padom bez oslonca.Koji cilj juriš…vrijedi li…Treba se pitati….Da li teret vrha možeš da nosiš… da stigneš…da nikoga ne pokosiš.To je umjetnost.A,sad odoh…Želim ti ugodan dan”
LJK
Ostavite odgovor