Pir je bio urnebesan i sad bih trebala usporiti radnju, ali opet ne toliko da zaspemo i Mare i Gabrijela i ja, a možda i potencijalni čitatelj.
Kad sam počela pisati imala sam puno urnebesnih ideja. Imam ih još, ali ako ih samo nabacam to će biti teški kupus. Trebam sve polako, postepeno, a postepeno meni ide na živce. Sve bih odmah. Rekao je stari Aristotel, ne Onassis, da je fabula ljepša što je dulja. Ima to smisla za čitatelja, ali je meni dok pišem prava muka.
Smišljam sljedeće poglavlje i čini mi se da će ga biti teže napisati nego prethodno. Možda je ovdje trenutak da Mare počinje predlagati ideje o izgradnji garderobe i obnovi WC-a. Idem raspisati scenu da vidim gdje vodi.
Poglavlje mi izgleda malo nedovršeno, pa ga zaključujem Marinim kratkim razgovorom s Markom u kojemu iznosi svoje sumnje u odsutnost gospodina generalnog.
Neka ostane za sad tako. Vidjet ću u uređivanju treba li mu još nešto.
Kako dalje? Imam u glavi jednu lijepu scenu snimanja. Baš se uklapa u ono što Gabrijela radi. Mogla bih takvim scenama dovesti roman do kraja, ali gdje je tu podtekst. Gdje je dinamika među likovima? Gdje je napetost? Izgledat će kao čitanje vodostaja rijeka.
Možda je vrijeme da Mare počne naručivati snimanja bez konzultacije s Gabrijelom. Idemo vidjeti kako će Gabrijela reagirati.
Idemo i Gabrijeli zamotati ruku gumenim zavojem i zatvoriti je na dva dana u ofis. Ne znam što ta zamotana ruka znači. Je li pala kao što sama kaže? Je li je Sebastijan ozlijedio? Je li je netko drugi ozlijedio? Neka za sad ostane tako. Zamotana ruka se sutra može pretvoriti u razmotanu dramu.
Mogla bih ubaciti i malo Sebastijana koji se pojavi, prekopa ofis i ode bez riječi.
Osim što zarade novac od snimanja klijenta kojega je Mare dovela, ovo poglavlje ne gura radnju naprijed, ali postavlja pitanja. Možda je to važnije od radnje. Ne može mi svako poglavlje biti karusel.
Obuzeo me ovaj rukopis. Stotinu situacija u glavi. Čak pomalo nazirem i kraj iako nisam sigurna hoće li funkcionirati. Trebala bih posložiti na papir događanja da imaju smisla i da rastu jedno iz drugog, a da linija fabule ostane jasna.
Zašto, o, zašto sam se uplela u ovo? Mogla sam čitati, gledati fimove, izlaziti na kave umjesto da sam zarobljena s ovim likovima. Sreća da mi je barem Mare draga.
Moram je polako uvoditi u posao. Za početak sam joj dala namještanje rasvjete, ali i puno ambicioznije misli. Sitnicama moram pokazati koliko Mari počinje biti stalo do ovog posla da bi se kasnije borila i rukama i nogama da ga spasi. Mare sad ima cilj, a taj cilj je podizanje firme iz pepela.
Samo snimanje simulacije karmina mi je bilo lako napisati, ali tekst je nekako šupalj. Tu bih mogla ubaciti malo Marinih misli da ga podignem. Onda mi padne na pamet da bi Mare mogla pomalo postajati i savjetnik Gabrijeli. Mare je zdravorazumska, Gabrijela zatočena u svojoj nadriumjetnosti. Fotografije bi joj trebale biti umjetničke, a ne umjetne. I tu nastupa Mare. Raspisat ću scenu u kojoj Gabrijelu vodi na teren snimiti pravu lokaciju za background. Gabrijela će pristati. Mora pristati kad vidi da akcija ima smisla. Možda će u sebi čak biti zahvalma Mari što ju je spasila od blamaže. Možda. Vidjet ćemo koliko će je kasnije slušati.
Pišem, raspisujem, veselim se Marinom uspjehu i na kraju pišem još jednu scenu. Došla mi je potpuno spontano. Mare i Marko uz večeru razgovaraju o njenom poslu. Prilika da nagovijestim još veći Marin angažman, a i lagano objasnim kakva bi se snimanja mogla dogoditi. Naravno, ako ih Gabrijela odobri. Morala bi ih odobriti. Nisam sigurna je li do sad bilo očito da je Gabrijela kronično bez novca. Posijala sam neke sitne znakove, ali ne znam jesu li dovoljni.
U ovom mi je trenutku teško razdvojiti ono što ja u sebi znam o radnji i likovima od onoga što sam prikazala u tekstu.
Zabilješka za uređivanje: pripaziti je li prazan žiro račun prikazan dovoljno jasno, ali ne previše jasno.
Planirala sam danas raspisati scenu u kojoj Sebastijan dolazi po novac. Prije nje dolaze klijenti koji plaćaju u gotovini. Obilato plaćaju. Nadahnuta kovertom punom para, Mare predlaže da naprave mjesto za presvlačenje klijenata. Gabrijela se nećka, ali ipak pristaje na razgovor s Marinim mužem.
Uvodim Marka u prostor firme. Vidjet ću kako će se tu snaći i hoće li mi zatrebati. Poglavlje do sad teče gotovo idilično. Novac je tu. Marko je tu i crta skicu budućeg prostora. I onda dođe bijesni Sebastijan. Traži novac.
Nadam se da ovdje postižem dramu. Prikazala sam da Gabrijela sprema pozamašnu kovertu, a sad kaže mužu da novca nema. Što se tu događa? Zašto skriva gotovinu od Sebastijana? Jesam li trebala još nabrijati scenu ili ostaviti ovako? Ne znam. Za sad ne bih htjela previše naglašavati što se događa u njihovom braku i zašto Gabrijela krije novac od Sebastijana. Ja znam, ali još je rano otkrivati. Možda ću ovo morati zadržati ovako do kraja druge trećine romana. Teško je ali izvodivo ako dobro pripazim.
Nisam sigurna treba li mi Marin i Markov razgovor kod kuće. Ovo je već treći ili četvrti put da poglavlje završavam tako. Možda je previše, možda i nije. Vidjet ću kod uređivanja.
Napomena za kasnije: dati Sebastijanu malo ljudskosti. Za sad je tiha prijetnja, ali ako mu ne dam trenutak slabosti, naklonosti ili nešto slično, pretvorit ću ga u zakletog neprijatelja i zlikovca, ali i najveći zlikovac mora imati nešto dobro u sebi.
Ostavite odgovor