sedimo koleginica i ja, sad već moja prijateljica i kao po običaju otvaramo neke dubokoumne teme.
Govorim joj kako često imam osećaj da sam ja ta koja uvek nekoga smiruje, razonodi, nasmeje, drži ruku spasa i kao da mi je to negde prirodno, kao moje drugo zanimanje.
Pažljivo slušajuci kao i uvek možda i zbog svoje profesionalne deformacije kao psihologa a možda i zato sto me voli kaže možda je tvoja uloga u ovom zivotu da budes spasitelj.
Nasmejah se i pomislih a ko će mene da spašava, pa zapravo niko, jer ja imam tu ulogu, kao što se citira ona mudra priča: došao sam da ti kažem da niko nece doći da te spase.
U tome i jeste bit, ti si svoja uloga.





Ostavite odgovor