Da nikad od mene sponzoruša, znala sam već sa 18, kad su roditelji moje tinejdžerske ljubavi, imućni brački obrtnici, ponudili da će mi otvoriti ljekarnu.
Pretpostavili su da će ambiciozna maturantica ubrzo odlepršati i domislili se kako me zadržati.
„Nema govora“, dreknula je mama, „ona će ići na fakultet“.
Vizija u kojoj bi njezina pametnica trebala ostati na otoku, počevši s rađanjem oko dvadesete, uopće se nije poklapala sa ženom koja je svaku zašteđenu paru namijenila školovanju svoje djece uz vječnu maksimu – žensko mora imati svoj dinar.
I tako. Odoh ja. Na Filozofski. Umjesto na farmaciju, medicinu ili stomatologiju pa da danas budem u lovi do krova bodući druge filerima i botoksom, ja nabadam po webu filozofirajući o svemu i svačemu.
–
Ah, da se vratim. Veza na daljinu izdržala je čak do druge godine faksa.
A onda je pokleknula pred izazovima doba u kojem je doći do Dalmacije postao pothvat a ja se već sasvim dobro uklopila u Saloon i Kulušić i još bolje u naručje naočitog Hercegovca.
–
Nikad mi nije bio dosta samo studentski džeparac. Prala sam čaše u kafiću na bazenu Mladosti. Prodavala na štandu.
Stanovala u domu. Bez TV-a, Interneta i mobitela. Pješačila do tramvaja, smrzavala se pod satom na Trgu, stajala u redu pred govornicama i polagala ispite u roku.
Znajući da ne mogu preživjeti s prosvjetnim primanjima, preusmjerila sam se, još za apsolventskog staža, eventima i PR-u.
„Mučiš se za iznos koji ja spiskam na večere vani“, prigovarao mi je tadašnji frajer. „Ja ću ti davati toliko, da mi možeš biti na raspolaganju, putovat ćemo stalno a ne samo za godišnji odmor“.
„Prije bi crkla“, mislila sam ja u sebi.
Nikad od mene sponzoruša.
–
A onda me krenulo…
Kad se stanje žiro računa popelo na milijun kuna okrenulo me.
Naručila sam si novi Mercedes automatik sa bež kožom.
A onda mi je najvažniji klijent koji je nosio 90% prihoda otkazao suradnju.
Iz Italije sam dobavila Sixtema prozirnu montažnu binu po kojoj su koračale manekenke noseći modne revije i na kojoj su muzičari primali banjalučke Oskare popularnosti.
A onda mi je ukradena iz iznajmljenog skladišta. Neosigurana.
Ali ni onda, čak ni onda nisam zavidjela onim naoko bezbrižnim, besposlenim ženama.
Bila sam uvjerena da ću ponovno uspjeti.
Zašto?
Jer sam naučila da život kao i burza ima uspone i padove.
I da će na burzi života uvijek više vrijediti miligram mozga nego mililitar silikona.
Ostavite odgovor