U ovom bih poglavlju trebala još malo podignuti uloge i zaoštriti situaciju. Veljača je otužan mjesec. Nije mi u pisanju došla spontano. Njenim spominjanjem sam dodala još malo depresije u ovaj otužni studio s rijetkim klijentima. Mare nazire situaciju, ali ne može protiv direktorice. Na koncu, ona joj isplaćuje plaću. Do sad samo jednu, ali tko zna. Možda klijenti i počnu dolaziti. Njih dvije sjede i studiju i smrzavaju se.
Mare konačno donosi odluku koja joj može donijeti spas ili otkaz. Gabrijeli predlaže da iznajme studio za pravi pir. Gabrijela se zgraža, ali pristane kad Mare spomene koliko bi im platili. Generalnog još moram držati izvan igre. Ugovaraju nedjelju kad vulkanizer ne radi, a generalni je na službenom putu.
Ne bi bilo loše podignuti tenzije. Dolazi najmodavac i podiže najam. Još jedan teret na Gabrijelinim leđima. Na volim mučiti svoje likove, ali to je uvjet da budu živi. Nitko ne voli mrtvo puvalo.
I na kraju, dolazi Sandra. U nezgodan čas. Gabrijela je skršena. Mare malo neoprezna, pa se Sandri obraća sa ti i pita je je li donijela novac. To je kratka scena u kojoj se ništa ne razrješava, ali mi služi da Sandra, kad vidi tako utučenu Gabrijelu, izgovori rečenicu, a rečenica je “Napokon si se riješila onog govna”. Gabrijela naglo prekida razgovor i šalje Maru u skladište. Nema objašnjenja, nema nastavka, ne zna se tko je govno. Nisam sigurna je li ovo rano u romanu. U svakom slučaju, stavljam zabilješku u Napetosti. Uređivanje će kasnije pokazati može li tu ostati ili ga treba prebaciti kasnije.
Sad se trebam pripremiti za pir. Tu bi mogao biti jedan od čvorova koji se javljaju kod pisanja. Nekad se ne raspletu danima. Nekad budu i mjesto odustajanja.
Pisanje je okrutan posao. Ne znam kako uspijevaju pisci koji žive od njega, ali ja bih sad najradije odustala. Još me zadržava samo Mare. Čak odustajem od jutarnje šetnje do samoposluge. Na njih se natjeravam da mi noge potpuno ne otkažu zbog sjedenja. Nema toliko banana, borovnica ni B12 koje bi mi danas pokrenule pisanje.
Šetam između pećice i sjedalice, između teke i ekrana. Otvaram savjete na jednoj stranici za pisanje. Tamo veliki pisci govore o tome kako i kad pišu. Ujutro, popodne, navečer, u uredu, u kafiću, u krevetu. Uvijek sjede. Osim Hemingwaya i Prousta. Sjedi i piši! Ne’š ti savjeta. Evo ja od jutros sjedim, zapisujem natuknice, zamišljam raspojasani pir, a kad dođem pred praznu stranicu ne mogu istisnuti ni riječ. Možda mi treba odmor. Jedan dan predaha. Možda dva. Nikako tri jer će se već stvoriti navika odustajanja.
Odlazim u krevet nezadovoljna. Sanjam zgradu koja se srušila i prepriječila mi put do moje kuće. Pronalazim sporedni puteljak i budim se. Nezadovoljna. Popijem kavu, odem do samoposluge. Putem sretnem prijateljicu, pa zaglavimo na kavi. Ne spominjem joj svoje muke. Netko je rekao da su pjesnici čuđenje u svijetu. Bogami i pisci.
U Dalmaciji postoji izreka “Ko to more platit!”. Sumnjam da se odnosi na moje pisanje, jer ovo je neplaćen tajni posao. Počenem li pričati o onome što radim, volja će mi se istopiti, a ljudi me sprdavati ili barem neće ozbiljno shvaćati. Operiranje mozga, gradnja brane, pronalazak novog lijeka, pa čak i čišćenje apartmana su poslovi. Ovo je pretakanje iz šupljeg u prazno.
Vratim se kući. Gledam jučerašnje bilješke. Otvaram dokument. Upisujem naslov. Pir. A je mi ga naslov. Bojim se da će i poglavlje biti slično.
Pišem prvu rečenicu. Ispred firme se uz škripu kočnica i trubljenje zaustavlja kolona automobila. I sve se počne izlijevati. Pišem dijalog, ubacujem sitne opise, važno je neka teče. Čudim se sama sebi što mi sve pada na pamet. Pomičem likove poput marioneta. Svađaju se. Sudaraju. Plešu. Pjevaju.
Poglavlje gotovo za sat vremena. Još ga trebam malo dotjerati i to je to.
Divno je biti pisac.
Foto: Image by StartupStockPhotos from Pixabay
Ostavite odgovor