Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kratke priče

Serva, poen, Lav

Postoji jedna zabluda u srednjem dobu, opasnija od holesterola i promaje zajedno, a to je iluzija da smo i dalje u vrhunskoj fizičkoj formi, samo nam fali prilika da to u praksi i pokažemo. Ta iluzija obično kulminira leti, uz miris roštilja i blagu dehidraciju.

Tog vrelog letnjeg dana, sunce je pržilo sa jasnom namerom da sve nas u dvorištu pretvori u čvarke. Bili smo kod naših prijatelja Nene i Milka. Moj Bane, čovek koji obično smatra da je svako kretanje brže od laganog hoda ka frižideru čisto rasipanje energije, tog dana je bio u elementu. Pekli smo roštilj i vodili duboke, intelektualne razgovore o tome da li je bolji ćumur ili drvo, i generalno uživali u onoj vrsti popodnevne letargije koja savršeno dolikuje ljudima naših godina.

A onda se desila greška u sistemu. Njihova ćerka, inače u šestom mesecu trudnoće i njen muž, zet koji puca od energije, pije šejkove od kelja i trči maratone iz hobija, pozvali su nas da se rashladimo u bazenu.

„Hajdemo u vodu!“ viknula je ona. „Da igramo odbojku!“

Normalan, racionalan čovek bi se ljubazno zahvalio, eventualno potopio noge u vodu do članaka i nastavio da pije hladno pivo. Ali ne, u nama se probudio onaj zaboravljeni, samoubilački sportski duh. Podelili smo se u timove. S jedne strane mladost, snaga i zetovljeva sportska ambicija, a s druge strane Bane, ja i naši domaćini, tim „Iskustvo, visok pritisak i išijas u najavi“.

Igra je počela. U teoriji, to je trebala biti lagana, osvežavajuća letnja zabava. U praksi, pretvorilo se u borbu za goli život u metar i po vode. Naime, u našim glavama, mi smo bili kombinacija Vanje Grbića i okretnih delfina. U stvarnosti, izgledali smo kao grupa sredovečnih foka koje su slučajno upale u korito s vodom i pokušavaju da se ne udave.

Zet je preuzeo ulogu igrača, glavnog sudije i zapisničara. Brojao je poene sa takvom ozbiljnošću kao da se meč direktno prenosi na sportskim kanalima. Nije se zaustavljao na pukom sabiranju; on je vodio statistiku. „Sedam-četiri za nas! Precizan poen iz smeča!“ vikao je, dok je zakucavao loptu preko mreže, a Bane se bacao za njom unazad, praveći cunami koji je umalo izbacio svu vodu i potopio komšijski travnjak.

Smejali smo se satima. Mi smo vrištali, promašivali loptu za pola metra, sudarali se međusobno, gutali hlorisanu vodu, dok je zet neumoljivo ređao brojke: „Petnaest-dvanaest! Meč lopta!“ Bilo nam je fantastično. Iz tog bazena smo izašli sa upalama mišića koje smo lečili naredne tri nedelje raznim mastima, ali i sa onim divnim, lažnim osećajem da smo i dalje dvadesetogodišnjaci koji mogu da osvoje svet, samo ako se dobro zagreju.

Prošlo je nekoliko meseci. Bazen je odavno prekriven najlonom, roštilj je zaboravljen, a mi smo dobili pozivnicu koja je u našim životima i životima naših prijatelja označila kraj jedne epohe i početak druge. Naime, ćerka naših prijatelja se porodila. Prvo unuče, mali Lav!

Rođenje prvog unučeta u našim krajevima ima težinu krunisanja. To je trenutak kada vaši dojučerašnji prijatelji, sa kojima ste se letos gurali za loptu u plićaku, zvanično dobijaju titulu Bake i Deke.

Stigli smo ispred kafane iz koje je već treštala muzika. I tu me je uhvatila panika. Zastala sam pred vratima, unezverena.

„Bane,“ šapnula sam dramatično, „imamo problem.“ „Šta je sad? Zaboravila si kovertu?“ „Ne. Zaboravila sam kako zet izgleda.“

Gledao me je bledo. „Ozbiljno ti kažem,“ nastavila sam panično. „Uopšte ne mogu da se setim njegovog lica. U mojoj glavi, on je samo dečko u kupaćim gaćama sa mokrom kosom zalizanom unazad, koji viče 'Petnaest-dvanaest za nas!'. Ako bude nosio odelo i kravatu, proći ću pored njega a neću ni znati da je to on.“

Bane je uzdahnuo onim svojim teškim, muževnim uzdahom rezervisanim za moje iracionalne strahove. Otvorio je vrata kafane a unutra nas je dočekao haos. Dim i gomila ljudi u delirijumu. Žurka je bila epska. Kafana puna, muzika trešti, majice se cepaju po starom običaju brzinom svetlosti. Svi su pili i nazdravljali.

„Eno ga,“ rekao je Bane i pokazao ka centru podijuma. „Ne brini, prepoznaćeš ga.“

Pogledala sam i laknulo mi je. Novopečeni otac Ogi nije bio u odelu. Zapravo, izgledalo je kao da je upravo izašao iz onog istog bazena, samo što je umesto hlora mirisao na mešavinu piva i špricera. Njegovi drugari su se svojski potrudili da ispoštuju tradiciju, na sebi je imao samo froncle nekadašnje majice, koje su visile oko struka. Kosa mu je bila potpuno mokra, slepljena od znoja i ko zna koliko tura pića koje su mu prosute na glavu u znak slavlja. Nosio je neke bermude koje su neodoljivo podsećale na kupaći šorc.

Bio je isti. Mokar, polugo i neverovatno srećan.

Prišli smo mu kroz gužvu. Izgledao je kao čovek koji je upravo istrčao triatlon, ali sa osmehom od uva do uva.

Bane mu je stegao ruku, potapšao ga po onom istom golom, mokrom ramenu kao letos i nadvikujući se sa muzikom rekao: „E, moj sudija! Sad ti kreće prava utakmica. I samo da znaš, u ovoj ligi nema tajm-auta, a poeni se broje noću, na svaka dva sata.“

Ogi se same blesavo i umorno nasmešio. A ja sam shvatila da neke stvari ostaju iste, bilo da je u bazenu ili u kafani, on će uvek biti onaj mokri, energični momak koji broji poene, samo što je sada igra postala mnogo, mnogo lepša.

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

bojana.vujicic

Subotica

Rođena u Subotici gde sam i završila Ekonomski fakultet. Dugo godina sam radila na ekonomskim poslovima ali mi je oduvek umetnost bila privlačnija. Dala sam otkaz, završila nekoliko kurseva grafičkog dizajna i počela da pišem. Sada sam srećna, opuštena i zadovoljna.

tekstova
42
čitanja
5.884
reakcija
522
komentara
340
deljenja
8
08

Komentari

  1. Dragana Vukelić13. april

    Zivotno i nostalgicno!Poen za tebe Bojana!

  2. Bane13. april

    Preznojio sam se dok sam čitao 🤣

  3. Borka13. april

    Kao i uvek, odlično!❤️

  4. Bojana13. april

    Kod nas je skok, šut, Jovana, time out, Luka...

  5. Nevenka Udicki13. april

    Za mene posebno emotivno🤗hvala ti Bojana❤️

  6. Suza13. april

    Diiiivno

  7. Sofi13. april

    Emotivno

  8. Vesna Pajić15. april

    Divna priča!

Librum bilten

Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

01

Još od ovog pisca

Svi tekstovi
Kratke priče

Jeca, Joca i turske baklave

Kiša je lagano rominjala. Meki sumrak se spuštao nad Bosfor, a purpurni zalazak sunca prelamao kroz prozirne kapljice na zatamnjenom staklu luksuznog crnog Mercedesa. U vozilu je tiho svirala orijentalna muzika, mirisala skupa koža, a dve sestre, nežne i spokojne putnice, pijuckale su rashlađenu vodu…

bojana.vujicic11. novembar · 6 min čitanja

5274

Kratke priče

Beg u smrad

Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, pedagogija se na našim prostorima temeljila na strogoći i apsolutnom nedostatku bilo kakve demokratije. Danas roditelji pregovaraju sa decom i konsultuju priručnike iz dečije psihologije ukoliko mališan odbije da jede karfiol. U moje vreme postojala je jedna legitimna roditeljska komanda,…

bojana.vujicic4. novembar · 4 min čitanja

6552

Kratke priče

Tačno vreme

Postoje razne teorije o vremenu. Fizičari tvrde da je vreme relativno, a Švajcarci da je apsolutno i da se savršeno može spakovati u ručni sat. Međutim, duboko sam ubeđena da ni Albert Ajnštajn ni najbolji ženevski satari nikada nisu upoznali naše prijatelje Nišiće. Da jesu,…

bojana.vujicic29. oktobar · 3 min čitanja

7475

02

Slično: Kratke priče

Cela rubrika
Kratke priče

Tramvaj, zvani "dvojka"

Bez ikakvih osećanja, jer ih je prethodno skupila, strpala u jednu vreću i čvrsto zavezala crnim uzicom, gledala je tupo u dve metalne šipke, na pola metra ispred nje. Uvek je pred prugom, još od osnovne škole, kada ju je i upoznala, zamišljala kako se…

Ivana Maj16. novembar · 8 min čitanja

400

Kratke priče

Alegrias

Alegrias-povodom Svetskog dana flamenka Uvek se radujem četvrtku. Znam da ću ponovo gledati svoju najveću inspiraciju. Volim sve oblike umetnosti, ali u njenom plesu uživam s neobjašnjivim, gotovo neizdrživim zadovoljstvom. Čini mi se da sam najstrastveniji konzument njene umetnosti. Svaki put me ta predstava ispuni…

Irena Uzelac16. novembar · 4 min čitanja

600

Kratke priče

Crtice na okviru orahovih vrata

Kada smo bili mali, tata nas je, na pragu starih orahovih vrata, merio koliko smo porasli. Stavljao je drveni lenjir iznad naših glava, ispisivao crtice, datume i naša imena. To merenje je bilo važno za njega, blistao je od sreće, dok bismo, mi deca, izduživali…

Mika15. novembar · 1 min čitanja

700

Aktuelni konkursi za pisce

Svi konkursi