Mnogim javnim ličnostima koje su imale (ne)sretnu sudbinu sudaranja sa Sarajevom, taj grad je završio kao karta za raj, ili za pakao. Takva jedna ličnost bio je i Josip Vancaš (koji je, nadamo se u raju, mada je, po nekim legendama, još uvijek u Sarajevu).
To nije bio slučaj sa Jovanom Skerlićem, koji je istu ulicu dobio ni kriv, ni dužan – o bilo kakvoj povezanosti sa gradom ne postoje jasni dokazi.
Imena ulica kroz historiju gazili su vrijeme i ratovi, i većina ljudi koji su ih nasljeđivali jedni od drugih, nisu se nikada sreli. Tako je bilo i sa ova dva čovjeka – teško je reći da li su jedan za drugog uopće čuli, ali legende koje ih povezuju odjeknule su snažnije od bilo kakve istine.
Josip Vancaš je, još za života, dobio ulicu u Sarajevu kao arhitekta koji je presvukao grad (okupacija nije toliko loša stvar kad si već okupiran). U toj ulici, istina, nije projektovao nijednu građevinu, što je bio sasvim logičan dar, od jednog tako magično nelogičnog grada. Kraljevina SHS tu čast mu je otela i dodijelila već pomenutom, nedužnom, i tada – 1919. godine, već pokojnom Skerliću.
Možda se nikada ne bi desila podjela Sarajlija sa Koševskog brda u dvije struje, i to zbog jedne “obične” ulice, da se tu, između dva rata, nije otvorio dispanzer za žene – i to prvi u gradu!
Žene u Sarajevu su već početkom 20. vijeka počele otimati kormilo od muškaraca, onoliko koliko su im okolnosti dozvoljavale. A nerijetko su mijenjale i same okolnosti. Tako su počele da se obrazuju, da budu buntovne, i o njima su se još pisali romani, pjesme i pripovijedale legende.
Jedna od tih legendi kaže da su zdravstvene radnice i pacijentice zahtijevale od vlasti da se naziv ulice vrati Vancašu. Tek je nešto kasnije ostatku grada bilo jasno zašto – Isidora Sekulić je u to vrijeme već bila popularna među Sarajkama, kao žena dovoljno drska da se lati “muškog posla”, i pri tome još da bude i poznata. Kako borba za ženska prava tek bješe dobila noge, one su smatrale apsurdnim da Skerlić, koji je oštro kritikovao spisateljicu, nosi naziv ulice u kojoj se nalazi dispanzer. U jednoj od mnogih verzija ove priče, Sarajke su tražile da se ulica nazove po nekoj ženi – dakle tu je Vancaš potpuno izostavljen, dok je siroti Skerlić u bas svim verzijama gubitnik i negativac. Zbog borbene prirode Sarajki iz ovih legendi, stari ljudi kažu da je dispanzer preteča AFŽ-a.
U vremenski okvir između postavljanja i ispunjenja zahtjeva, uspjela su se utrpati još dva rata (što, nažalost, nije mnogo za izrazito ratno stoljeće). Kažu da je taj protest i zaboravljen, ali da su davno prije 1994. godine ulicu svi ponovo zvali – ulica Josipa Vancaša. Stoga ipak volimo vjerovati da su se žene borile i pobijedile. Iako sam Skerlić, vjerovatno, nije bio toliko loš.
Tokom opsade Sarajeva je naziv “Josipa Vancaša” posebno zaživio, valjda jer je usljed granatiranja bilo oksimoronski ohrabrujuće pominjati velikog arhitektu. Također, bila je izuzetno važna – spajala je Parkušu sa Gabelinom i Sarajevskim ratnim teatrom, koji je također nastao iz inata i želje za utjehom, i svakako – za životom. Sarajevo je tada postalo ne samo grad u kojem se nalazi Inat-kuca, vec grad inat-kuća i inat-ulica. I da – inat-pozorista. O cijeni ćemo drugi put.
Kad je zlo napokon isplaćeno, naziv “Skerlićeva” počeo je lagano da se vraća. Neki se sjećaju jednog dobrog dede koji je živio, kažu, na broju 14, kako je sve redom hrabrio da ulicu zovu “Skerlićeva”:
“Skerlić je umro tako mlad, samo mjesec dana prije atentata u Sarajevu! Ako ga sad mi opet pokopamo, opet ćemo biti inicijatori nečeg velikog! Dosta je Sarajevu velikog, i ovog i onog. Nama treba da nas ostave, djeco, na miru..”
I mnogi su, jasno, ovo shvatili ozbiljno. Praznovjerje je bila stvarna, naizgled neproduktivna posljedica ratova i razaranja – medjutim, izrodila je nove priče.
U Josipa Vancaša, ili ako preferirate, Skerlićevoj, u poslijeratno vrijeme bilo je nekoliko kafana. I zaista su do Mostara stigle glasine da se na ćosku kod kafane na broju 2 sastaju dva “nepoznata” čovjeka, te se glasno raspravljaju čija je, zapravo, ta koševska ulica.
“Ti nisi nikada ni bio u Sarajevu! A ja sam projektovao..” – rekao bi jedan.
“To što moja posjeta nije zapisana, ne znači da je nije bilo! Ti, valjda, najbolje to znaš, zgrade sve pamte, pamti ova kaldrma..” – drugi bi odgovorio.
Niko nikad nije razgovarao s njima – svi su jednoglasno tvrdili da su se dva čudesna čovjeka svaki put odšunjala i utekla ako biste im probali prići. Djeca su prepričavala kako su mnogo puta bezuspješno trčala za njima kako bi ih sustigla. Uvijek bi ostali jednako udaljeni, i tako sigurni, svaki put skrenuli su u Šanticevu (po pjesnika!) i zatim nestali u noći.
Ta dva bića bila su, zasigurno, plod mašte sugrađana, a ulica je ostala jedna od rijetkih u kojima kaldrma još uvijek pamti. Iako je vrijeme učinilo svoje, Sarajevski ratni teatar još je istom mjestu, Vancaš i Skerlić su, vjerovat ćemo – također tu negdje, a Sarajlije su, pa.. ostale Sarajlije.
