“Nizijska, samo recite polako taksisti, da bi vas razumeo”, usmeravala nas Bojana
kad smo se iskrcale iz Niš Ekspresovog busa. Novosadski bi pandan verovatno bio Novi Sad
Lagano.
Klizimo prema Klisi. Zar nije u Vojvodini svaka Nizijska?
“Siđete kod pozorišta i onda preko mosta… znate gde je pozorište?”, instrukcije za
dalje.
Kako ne bih znala? Obilazak SNP-a…jedna od mojih prvih poseta ovom gradu. Još
čuvam CD koji mi je F. kupio u suvenirnici sa pesmama iz predstave “Brod za lutke” i priču
kako se arhitekta obesio kad je napravio zgradu. I čaj sa rumom i narandžom u bifeu
pozorišta. Gledam mesecima unazad repertoar…uh, kad bi se “Tartif” i “Bura” poklopili
jednog vikenda, pa da prevalim pet sati od Niša. Pa šta? To je opet manje vremena nego što
je trajao Čehovljev šestočasovni “Galeb”, koji nikad nisam odgledala.
Slivamo se mostom. Meandriramo oko prodavaca naočara, maski, svetlećih
narukvica, epruveta, optimistične da ćemo ugrabiti “Hladno pivo”. I grabimo! “Samo za taj
osjećaj” vredelo je skratiti feniranje. Ionako je jul u punom žaru.
“Ukoči mi se vrat”, raspršuje se vatromet. Probijamo se kroz masu i grlimo s Julijom
uz Marka Luisa.
“Kad kreće prvi jutarnji?”
“U 4:55h čini mi se.” Sednemo na travu. Klaj klaj uz rege.
“Gdeee si? Viđamo se od Egzita do Egzita”, tu je i Jovana!
“Ma nek’ je bar tako, prošle godine nam i to ukinuli.”
Na Štrandu evociramo uspomene na dane kad je naše Akademsko gostovalo u
“Sonji Marinković”, a ona ispratila iz publike. Kamperi jure štekere. Čuje se tonska Van
Goga.
“Joj, štrudle…”, kažem pred ulazom.
“Hoćeš da kupimo?”
“Ma jok, nego lepo mi da vidim… Pravila mi baka pre neki dan.”
“Prijavi je za Štrudlijadu.”
“Je l’ vam to Exit za penzionere?”
Lažem promoterke da sam pušač, da mi iscrtaju lice šljokicama. Đuletu je rođendan.
Sviraju u sastavu s nultog Egzita.
Prilazi mi lik i pita would I have some coffee tomorrow. Drugar mu dodaje telefon da
upiše broj.
Hm, I don’t know… pokušavam da budem fina.
Yes or No?
No. Vuk će sutra da navrati, da skokne malo iz beogradske gužve.
Novosađani se dele na one koji beže kad je Egzit i oni koji ga jedva čekaju,
objašnjava mi šminkerka. Uželela sam se povoda da budem full našminkana! Da pustim
kose pune polena… i raspustim karantinske punđe.
Vidim iz busa Novosadsko pozorište! Slabo divanim mađarski… valjda mi zato nikad
nije bio u fokusu njihov repertoar.
Grabimo sporedni ulaz na tvrđavu, uz crkvu Svetog apostola Pavla, da izbegnemo
subotnje gužve. Stefan i Dragan su već tamo. Eh, svi ti studentski dani kad se imalo
vremena za volontiranja… Probijamo se ka Dance areni.
Na story mi odgovori Rok. Nađemo se na AS FM stage-u. He lives in Paris right now.
Kako Egzit spaja i naizgled (ponovo) nespojive. O tome me naučila ona godina kada su
nastupali Zvonko Bogdan i Jason Derulo. I ja otišla na nastup obojice. I pravila miks u glavi.
“Talk dirty to me.”
“Tri metera i još tri, curo suknju podigni.”
Izlizao mi se QR kod u gužvi. Valjda će mi nalepiti novi. Pada nedelja na liciderski
Novi Sad. Dobro jutro, odlazim na spavanje.
Poslednje večeri smo toliko rano stigle da je rolna toalet papira u toi toiju bila
nenačeta. Pohitale u prve redove na Rundekov nastup. Nema vremena za Šal od svile.
Profesionalnost na nivou…da te čak malo iznervira. Masimo na Fusion-u daje instrukcije
tehnici, da malo zamrače kad završi pesmu. Imalo je efekta.
Evo, idući put ću stići da odem i na tamburaše i prošetam ulicom Jovana Cvijića i
dajte mi vino, vino nek’ se toči. Samo taj idući put neće biti u trenutku kada mi ostalo tri i po
sata godišnjeg i moram da se resetujem za ponedeljak. Prelazim most, ali ne uobraženim
kadetskim korakom, nego nekim bezvoljnim, što moram da propustim Getu. Zovem taksi.
Spiram prašinu. Navlačim majicu sa stihovima “ja sam sebe manji komad, veći deo
čini nomad”. Zaspaću umorna. Nadam se pre nego što me rastuži jedna neostvarena želja.
Da odem na Đoletov koncert. Onaj, na Bogojavljenjsku noć, u Spensu.









Ostavite odgovor