SEZONAC
Jes, ja sam ti iz onog sela što ga ni na vojnoj karti neima. Učevan si pa moš skontati šta oto znači. Na vojne ti sećije zečje staze crtaju al jope otog sela nema, ja vala!
Meni u kršćenici i legtimaciji piše da sam rođen stote u selu Jagodnja, u bukvicu turili ko mjesto rođenja Jagodnje, a mi brate kažemo da smo iz Jagonja. To ti je u Bosni. Za tiču blizu Bratunac i Srebrenica, za insane daleko Fakovići i Žlijebac. Tu ti je, lijepi moj, Bog kazo laku noć, a đavo dobro jutro. Samo čoek i zvjerka se održali. Od zmija i kupine oteli smo nješta kamena za kuće sebi i stoci. I koji dulum njivice.
A džaba ti njiva i do njive kad međedi i divlji krmci sve kompirove i kuruz izjedoše. Nemreš i se kurtalisati ko sačuvaj Bože komaraca uz mačvanske bare i vrbake pošlje talumne zime. A veče a sve muško dreši kerove, prti kante i ajd na njivu. Cijelu noć goru vatre i stoji jeka kanti i ljuskog arlaukanja. Samo, mala fajda, više se otog ni zverinje ne plaši! Nekog Asima međed sedam kilometara pratio sve nazorice i tek ga prid kućom svega izlomio i ojadio.
Još se nisam ni zamomčio, a već sam radijo dušmanski, kake crne škole i čemerne nauke. Tad su samo popovi sinovi i ona dvoica nekog Meha trgovca išli u školu. Zato smo bili svjesni ljudi, čim lažigaće okračaju već si zreo za mistriju. Nama je suđeno bilo da povazda iđemo iz sela u Srbiju, u Mačvu na zidarluk. Nadaleko smo bili poznati volj ćerpič volj kamenom. Kuća ko lokum, kaku zamisliš naprave Jagonjani. Sezonci!
Čim šnjeg okopni i one naše gudure zazelene fanglu i mistriju u torbu pa opleti za Šabac. Imalo je tu tri dana da se putuje.Nikad stići. Mislio sam kad je naša zemlja tolikačka kolki je vascijeli obor nebeski? Vala me i stra vato od take misli!
A tek sam se uzortio kad me bacilo u Skoplje u vojsku. Od naši samo je Panto bijo konjanik u gardi, sve ostalo go reponja što mu svaki kaplar grebe mater seljačku i lupa šamare ko svoju ženu da prebija. Vala tuna sam se napatijo ko Isus Kristos i više. Najbolje godine mi prođoše u ezerciru i viksanju oficirskije čizama. Batina sam se nadobijo kolko dlaka na glavi imam!
E kad se i tog ratosilja poče moj sezonski zidarluk, sve tako uzamance do rata. Odma prvo ljeto iza vojske pođemo u Šabac na zidarluk. Bi nas šestero, tri starija, moj parnik Sredoje i mlađi mi brat Stanimir, dečkov od svojieh petnes šesnes godina.
U Šapcu lijepi moj svake žgadije i kurvarluka, svakaka svijeta da Bog sačuva i sakloni. Radnje na svakom koraku, kafane ko da slute neku propas. Tu ti je svaki imo posebnu kafanu! Gazda i parajlija mlogo, sirotinje još i viša. Nađe nam otac, ko svake godine tude radi, smještaj na tavanu štala neke “Amerika”, to bila vako seljačka kafana. U njoj ti za astalom noćevali ovi što dođu dan ranije kad je pazarni dan na pijoc.
I tako, pogodimo prvo u Kamenjaku neke kuće da praimo gazdinske i do ulice. Radim, kičma puca, a neki se natovrzli pa nas sve ko zajebaju, da prostiš: “Ajde Bošnjo muljni fanglu, dede Ture sprašim ti ga buli!”
Objašnjavam se ja da smo Srbi, a oni još viši smej dižu. Dođe mi da i polomim ko čamovinu. Neda otac, kaže “Ćut Ratkuša te mrtvog oplakala oš da zbog tvoje usijane glave poso izgubimo!?”
Ćutim. Otac mi mnogo opak bio, komitać ga zvali jer ga Švabe jednoć u aps bacile, a on sa još dvojicom braće sastavi učkure pa se spusiše kroz pendžer i pobegoše. Onu dvojicu stiže poterta i na mestu ubi, a on utječe.
Šta ću, trpim i radim. Najteže mi kad me nako salomljenog, uveče presreću pa vele “Šta misliš Bošnjo ko ti kući ženu guzi dok to ovdje zidaš?” Nisam tad bio ženjen al mi te njiove riječi mnogo smijetale. Još kad viknu “Zimojebiii!” meni se smrkne!
Al u pravu su bili, mi smo naše žene samo zimi podmirivali i čeljad pravili. Nema, vala, ko nije oko Božića sklepan! Dvojici sam zbog ti rječi zube porazmešćo da otac nezna, samo vidim – nije to prava osveta. I rešim se …
Kod ti gazda što smo im kuće zidali radila njeka djevojka Tijosava, nekud od Bogatića, sestra valjade glavne gazdarice Rose. Gledam ja nju, gleda ona mene, mešam onaj malter nako krvnički sve ko da nju mećem podase dok jedan dan nesmotri da uniđe u štalu. Stariji neđe ošli, gazda fijakerom niz ulicu. Ušla Tija ja za njom. Oće biti, neće biti, daj, nedam.Vidim daće samo tvrdi pazar. Tu ja nju u jasle pa astara more! Nisam joj bijo prvina al me utuvila dobro. Pošlje je sama dolazila, nisam mogo da je se otarasim.
Dozna to nekako gazdarica Rosa da joj sestru guslam pa valjade ču de dobro sviram i poče da nas vrza. Mi im već kuću završili al ona nagovori čoeka da je i malterišemo odma pa da doziđemo svinjac samo da duže ostanemo. Ja to još pojma nisam imao tek jednoć ja navalim na Tiju nako stojećki u bašči pridveče kad spazim nju, ko išla u nužnik pa nas viđe i stoji. Šta ću, sram me. Tijosava se pomamila i ne vidi Rosu. Ja bi da begam jok njoj došlo milo pa Bogu dušu.More, načisto sam obamro i valjade se otog oduži. Jedvo nekako privedosmo kraju. Namaknem ja čakšire, obazrem se al gazdarice nigdje, samo Tijosava nješta guguće i kida bokvice da se ubriše.
Sutra ko neđelja. Svi moji ošli kod Radosava, to nam rođak po materi pa se iselio vamo, prvi iz našeg kraja. Tijosava odvela gazdinsku đecu u crkvu pa će šnjima potlje na Savu da djeca gledaju dereglije i bacaju šoder u vodu, a gazda zapuco s njekim kafedžijom na Cer po jaganjce. Zove mene gazdarica u kuću.
- Šta ste zvali gospoja?- vidim ona u nekom šlavroku, sav plav ko čivit, pa digla kosu, nazula papuče, miriši od nje ko iz radnje majstor Belog brice.
- Oš kavu? – pita i tura džezvu na šporet
- Šta ste zvali gospoja? – pitam jope a neka me drktavica spopala
- Sedi malo tuna Alekso, slobodno.
- Pantole su mi malterljive, isprljaću ćilim – vrdam ja i odmičem se od kreveta
- Jok, jok. Ako i isprljaš opraće Tijosava, osem ako ti je nije žao?!
Sednem ja. Šjede ona do mene.
- Jesil umoran? – pita
- Jok!- reko- Mlad sam ja.
- Vidim!- kaže pa me ufati za ruku –Jak si!
- Radim. – reko tek da ne ćutim, a ona mi se primače i češka me nogom o nogu.
- Radiš ti, radiš ma i više nego što te plaćamo!
- Nemoj tako gospođo…
- Ćut! Sve znam! Da slučajno čuje moj Cjetko ubijo bi te ko kera. Djevojku si upropastio!
Ja zanemio. Gazdarica priča, preti al nije ljuta i sve me više pipa i gura na krevet.
- Nemojte – velim – doče neko.
- Ćut, jer ako reknem Cjetku! – i obali me na krevet
Taman počesmo nako neraspremljeni kad iskipi voda za kafu iz džezve po šporetu i zacvrča. Ja se trgnem i skočim ko oparen.
- I junaka! – kaže – Ja mislila muško, a on ni počo, a veće gotovo.
Meni se smrče. Ščepam ja Rosu ponovo, bacim je na krevet, raspremim onog šlavroka pa astara, a sve krvnički i dušmanski. Škripi krevet oće se salomiti. Rosa ječi pa me ujeda i grebe, ljucki se pomamila!
Kad bi gotovo ona osta da leži ko proštac i sitno diuće.
- Alekso, jes ti bik il čoek?- pita jedvo
- Jok! Sezonac i zimojeb gospoja. – reknem joj i zakovčam se.
Zlatomir Aleksić
U Šapcu,jesen 1984.godine
Kako ti se dopao tekst?
Zlatomir Aleksic
Rođen 1958. godine u Šapcu gde i sada živi. Piše satiru, kratke priče, poeziju. Zastupljen u zbornicima. Izdao zbirke priča "Neke moje priče" i "Pričalište" kao i zbirku aforizama "Pisanje niz vetar".
- tekstova
- 18
- čitanja
- 551
- reakcija
- 15
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Кад порастем бићу поп
Ђед Добрисав је умрo уз казан ракијски, тихо, седећи на дудовом пању. Нашо га пијани Владан кад је пошо да долије још фрћок мученице, а ђед му није приговорио што барлече доле сниже штале. Испрва му нико није поверово, ђећеш пијаном чоеку веровати, ал кад…
SKRAĆENA PRIČA
Ponekad mi dođe da pišem. I pišem. Čak, umem i da se raspišem. Onako da sve stane na dve strane. Onda to pročitam i sam sebi čestitam. Alal vera majstore! Onda to pošaljem da i drugi pročitaju. E, ali drugi kažu da mi je to…
VRHOVNA KOMANDA
Kao i svakog ponedeljka Milomir i Ratomir, ratni drugovi iz onog rata, poratni prvoškolovani oficiri I ovovremenski dugogodišnji penzioneri, tako I danas piju kafu u bifeu pored parka gde kasnije obilaze poznate staze i tu i tamo sednu na poneku ispravnu klupu. I uvek priča…
Niko nije primetio da je kiša stala
Niko nije primetio da je kiša stala. Ni ona, a još manje on. Klečao je kolenom u bari. Maloj i nevinoj. Nije ona jadna znala da će on baš tu da skupi hrabrost. Baš tu i baš to veče. Nikada mu srce nije lupalo tako…
500
Писмо свом детињству
Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
700