SKRAĆENA PRIČA
Ponekad mi dođe da pišem. I pišem.
Čak, umem i da se raspišem. Onako da sve stane na dve strane. Onda to pročitam i sam sebi čestitam. Alal vera majstore!
Onda to pošaljem da i drugi pročitaju. E, ali drugi kažu da mi je to dugačko.Kamo sreće, to ja u sebi i za sebe, pa krenem da skraćujem.
I kratim li kratim! Ide mi od ruke. Mada, nekako me strah da nisam preterao? Da nije sad prekratko?
Srećom, navikao sam da se izvinjavam!
Kako ti se dopao tekst?
Zlatomir Aleksic
Rođen 1958. godine u Šapcu gde i sada živi. Piše satiru, kratke priče, poeziju. Zastupljen u zbornicima. Izdao zbirke priča "Neke moje priče" i "Pričalište" kao i zbirku aforizama "Pisanje niz vetar".
- tekstova
- 18
- čitanja
- 551
- reakcija
- 15
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
SEZONAC
Jes, ja sam ti iz onog sela što ga ni na vojnoj karti neima. Učevan si pa moš skontati šta oto znači. Na vojne ti sećije zečje staze crtaju al jope otog sela nema, ja vala! Meni u kršćenici i legtimaciji piše da sam rođen…
Кад порастем бићу поп
Ђед Добрисав је умрo уз казан ракијски, тихо, седећи на дудовом пању. Нашо га пијани Владан кад је пошо да долије још фрћок мученице, а ђед му није приговорио што барлече доле сниже штале. Испрва му нико није поверово, ђећеш пијаном чоеку веровати, ал кад…
VRHOVNA KOMANDA
Kao i svakog ponedeljka Milomir i Ratomir, ratni drugovi iz onog rata, poratni prvoškolovani oficiri I ovovremenski dugogodišnji penzioneri, tako I danas piju kafu u bifeu pored parka gde kasnije obilaze poznate staze i tu i tamo sednu na poneku ispravnu klupu. I uvek priča…
Niko nije primetio da je kiša stala
Niko nije primetio da je kiša stala. Ni ona, a još manje on. Klečao je kolenom u bari. Maloj i nevinoj. Nije ona jadna znala da će on baš tu da skupi hrabrost. Baš tu i baš to veče. Nikada mu srce nije lupalo tako…
500
Писмо свом детињству
Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
700