Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kratke priče

VRHOVNA KOMANDA

Kao i svakog ponedeljka Milomir i Ratomir, ratni drugovi iz onog rata, poratni prvoškolovani oficiri I ovovremenski dugogodišnji penzioneri, tako I danas piju kafu u bifeu pored parka gde kasnije obilaze poznate staze i tu i tamo sednu na poneku ispravnu klupu. I uvek priča započne analizom nedeljnih sportskih rezultata, nastavi se komentarima dnevne politike i završi prisećanjem na silne ratne i poratne drugove, dogodovštine iz trupe i završi analizom sve brojnijih zdravstvenih problema. Tako je bilo ali ovog ponedeljka se tradicija srušila kao kula od peska!

- Jesi vido!?

- Jesam!

- I?

- Ništa. Primio k znanju i ravnanju…

- Kakom ravnanju, srce ti poljubim?! Čijem ravnanju?

- Druže pukovniče naređenje – izvršenje!

- Koje izvršenje Milomire, milu ti nedelju i ovaj ponedeljak?!

- Joj, brate, ko da ti je ovo prvi komandant koji nam nije po meri! Razumem, nalevo krug i ćeraj kera moja curo bela!

- Stani rođeni, pusti te vodničke zajebancije. Ma ko će da gine za ovim komandantom?

- Niko! Nema rata, nema komandanta. Da mi je kose koliko sam nadređenih ispratio. Jedan se otegne drugi se protegne. Šta je ovaj gori od prethodnog?

- Milomire ja tebe ne prepoznajem. Milomire, brate, kolega, ratni druže ama komandant, ej bre, mora da bude persona, ljudina, da ima veliko srce i još veća muda, bre!

- Čekaj malo, čekaj. Razmotri situaciju, uzmi u obzir sve elemente pre nego što doneseš odluku. Jel pokojni Crni bio ko kuća? Jeste! Jel bio borac od 41.? Jeste!. Jel imo srce ko šifonjer? Jel prvi jurišo? Jel ga ono u Sremu pokidaše geleri švapski? Osta čovek i bez oka i bez muda. Pokida ga ono malo minobacačko govno! I šta mu je falilo? Ništa! Prezdravio, dobio čin, mesto komandanta, oženio se, dobio sina…

- Jes majku mu. I ženske ga jurile ko lude. Crn, brkat, ružan ko lopov…Kakav li je to magnet imo? Boga mi, voleo i on ženske ko ni jedan!

- Eto vidiš! Ne znam šta je imo, znam sigurno šta nije i da mu to nije bila smetnja.

- Mada, kako dobi sina?

- Isto kao i čin, kao i komandu. Drugi to završi. Nije tvoje da zbog toga lupaš glavu. Zar si zaboravio da svak razmišlja u visini svoga čina!

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Zlatomir Aleksic

Šabac

Rođen 1958. godine u Šapcu gde i sada živi. Piše satiru, kratke priče, poeziju. Zastupljen u zbornicima. Izdao zbirke priča "Neke moje priče" i "Pričalište" kao i zbirku aforizama "Pisanje niz vetar".

tekstova
18
čitanja
551
reakcija
15
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Kratke priče

    SEZONAC

    Jes, ja sam ti iz onog sela što ga ni na vojnoj karti neima. Učevan si pa moš skontati šta oto znači. Na vojne ti sećije zečje staze crtaju al jope otog sela nema, ja vala! Meni u kršćenici i legtimaciji piše da sam rođen…

    Zlatomir Aleksic18. novembar · 6 min čitanja

    300

    Kratke priče

    Кад порастем бићу поп

    Ђед Добрисав је умрo уз казан ракијски, тихо, седећи на дудовом пању. Нашо га пијани Владан кад је пошо да долије још фрћок мученице, а ђед му није приговорио што барлече доле сниже штале. Испрва му нико није поверово, ђећеш пијаном чоеку веровати, ал кад…

    Zlatomir Aleksic17. novembar · 2 min čitanja

    400

    Kratke priče

    SKRAĆENA PRIČA

    Ponekad mi dođe da pišem. I pišem. Čak, umem i da se raspišem. Onako da sve stane na dve strane. Onda to pročitam i sam sebi čestitam. Alal vera majstore! Onda to pošaljem da i drugi pročitaju. E, ali drugi kažu da mi je to…

    Zlatomir Aleksic3. novembar · 1 min čitanja

    800

    02

    Slično: Kratke priče

    Cela rubrika
    Kratke priče

    Niko nije primetio da je kiša stala

    Niko nije primetio da je kiša stala. Ni ona, a još manje on. Klečao je kolenom u bari. Maloj i nevinoj. Nije ona jadna znala da će on baš tu da skupi hrabrost. Baš tu i baš to veče. Nikada mu srce nije lupalo tako…

    Milan Počuča22. novembar · 4 min čitanja

    500

    Kratke priče

    Писмо свом детињству

    Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…

    Љиљана Недељковић - Љиља22. novembar · 2 min čitanja

    900

    Kratke priče

    KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?

    Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…

    Dusan Genc22. novembar · 4 min čitanja

    700

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi