Noćni je sat.
Iznad mene gasnu zvijezde
dvije ili tri
sitne.
Vrijeme im ezijet čini.
Vrijeme.
Cvrkuću ptice.
Nije to laž u službi poetike
već istina – zaista
negdje u blizini
cvrkuću ptice.
Koje? Ne bih znao.
Al’ zvuče lijepo – toliko bar mogu reći.
Ispod mene leži grad
natopljen kišom
zatrpan smećem.
Tamo je tramvajska stanica
gdje sam je ljubio.
Bože dragi, dlanovi su mi bili
puni njenih nadlaktica
neopisive mekoće.
Tad nisam umro od nježnosti
al’ sad mi je vrijeme
od Vremena mrijeti.
Sa zvijezdama.
Ostavite odgovor