Te strasne, tamne sumorne noći
Bila sam uplašena i tužna vrlo
Kada je tata morao poći
U tuđu zemlju, na tuđe tlo.
Tada me je stavio u krilo
Na uho šapnuo da niko ne čuje:
-“ Uzmi ovo, tajkino milo,
Čuvaće te dok tata putuje.”
Tada je kao veliku tajnu
Na mokar od suza, moj mali dlan
Spustio neku stvarčicu sjajnu
Maleni satić njegove bake
Od zaborava sačuvan.
Dečije srce u tom trenu
Dobi neki spokoj, sigurnost
Čvrsto ga stegnu ručicom svojim
I posta amajlija za budućnost.
Koliko je samo momenata teških
Taj predmet mali učinio blažim
A prizvanih momenata sreće
Mali je satić učinio dražim.








Ostavite odgovor