katalog neostvarene nježnosti

na početku je bio jastuk
mekan, gotovo neprimjetan
među stvarima koje se podrazumjevaju
proljeće je otpočelo pod prinudom
u sobama đe jastuci mijenjaju oblik
pod glavama koje ne ostaju
…..
češemo se ramenima svakog dana
u ritmu nametnutih susreta
u prolazu ostavljamo tragove
kao udubljenja koja se brzo poravnaju
koža pamti samo promaje
i miris dezinfikacije
…..
jastuci pamte više od nas
ali ne govore
…..
danas je četvrtak
dan koji ništa ne obećava
u hodnicima treperi svjetlo
i svaka soba liči na sljedeću
…..
danas se neće desiti revolucija
ni u gradu ni u tijelu
danas ćemo se mimoići
nepoznati, usidreni
u istoj gužvi
…..
govorila sam ti o svijetu
bez te riječi
koju svi izgovaraju tiho
kao da leži između nas
pokazivala sam ti mape
na kojima su granice izbrisane
kao tragovi na jastuku
koji se svakog jutra poravnava
…..
uzimaš katalog neostvarene nježnosti
listaš ga sporo
kao uputstvo
za pravilno ležanje
tražiš odgovarajuću fusnotu
na dnu stranice
đe slova postaju manja
što je potreba veća
…..
jastuk nije utočište
nego mjesto đe se glava
navikava na odsustvo
…..
fusnota je sitno pismo
koje objašnjava
zašto ništa nije dodirnuto
među redovima ostaju praznine
bijele i zategnute
kao plahte koje niko ne gužva
…..
zid je prevelik
raste svakim neizgovorenim dodirom
u njega su ugrađene sve ruke
koje smo sačuvali
sada stoji između nas
tih i mekan
jastuk
koji više ne pripada nikome
lični poraz nježnosti.