Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Proza

1. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

"We're so wonderfully wonderfully wonderfully

Wonderfully pretty!

Oh you know that I'd do anything for you...

We should have each other to tea, huh?

We should have each other with cream

Then curl up by the fire

And sleep for awhile

It's the grooviest thing

It's the perfect dream!" (The Cure)


Napolju je mnogo mačora, ali samo jedan od njih je macan.


  1. ZIGGY STARDUST

Danas sam se ofarbala u neonsko crveno.

Otkačiću se. Našminkaću se napadno i obući najprovokativniju odeću. Otići ću na neki koncert gde ću skakati i igrati neumorno – hm, a možda da upadnem na neku žurku? Ne, ne, ne, ne, još bolje – ići ću od kluba do kluba, đuskaću uz sint-pop hitove do zore. Napiću se i odvuću nekoga kući jer mi se može.

Naravno, lažem. Nekome kakva sam ja ovakve stvari mogu da padnu na pamet samo u vidu najnerealnije fikcije. Od svega navedenog, jedino tačno je da sam zaista kupila farbu i iskoristila to što Elizabet nije tu, ofarbala sam se u našem kupatilu. Od danas sam zvanično crvenokosa jer očigledno svetu nisam odgovarala kao brineta. Lakirala sam nokte u crno, počastila se toplom kupkom punom mehurića, navukla najudobniju i najmekšu pidžamu nalik kostimu mačke i zavukla se u omiljeni ugao kreveta. Umotana u ćebe, pustila sam It Couldn’t Happened Here, film koji su Pet Shop Boys nedavno snimili. Pila sam toplu čokoladu sa belim slezom i jela kokice sa puterom.

Društvo su mi pravili Aladin i Blu Džin, mužijak i ženka sijamske mačke. Ma koliko da mi je Elizabet pridikovala i da se u početku bunila što sam ih donela u dom, nisam mogla da zamislim dan bez njih. Za mačke, moram priznati da su prilično druželjubive i da su volele moju cimerku, mada je ona uvek napeto obazriva kada bi joj se motale oko nogu jer živi u strepnji da će je neko od njih ogrebati. Mimo toga, nikako nije bila ljubitelj kućnih ljubimaca, naročito u zatvorenom prostoru, naročito u studentskom domu u kom su najstrože zabranjeni. Kada je o mojim mačkama reč, nema mesta za žalbe. Vaspitala sam ih zaista vrlo lepo, stoga je Elizabet pristala da bude moj saučesnik u zločinu i pomaže mi da ih sakrivam kadgod nam domar dolazi u kontrolu.

Ah, svaki trud je uzaludan. Uprkos preduzetim merama, suze su odlučile da me poplave. Izvlačila sam maramice iz već spremnog pakovanja jednu za drugom, roneći suze i jecajući neutešno. Trošila sam ih više od sirotana koje muči alergija. Na štagod da spustim pogled, sve me podseća na prazninu zapleta stvarnog života, ništavilo koje je vladalo mojim bićem, usamljenost... Nikada sebe nisam mrzela više nego sad. Nikada sebi nisam bila tako odvratna. Toliko se gnušam da nisam u stanju da se pogledam u ogledalo. Večeras ne postoji ništa – čak ni Aladin ni Blu Džin – apsolutno ništa što me može utešiti. Svako koga poznajem odlučio je da iskoristi ovaj dan (petak veče) kako dolikuje – Elizabet i Edvard su otišli u bioskop, Aleks i En su otišli kućama za vikend, Kristin ima mnogo da uči... Čitavo društvo beše rasuto.

Šmrcajući ispred malog ekrana, u svesti mi bljesnu još jedno lice, jedino lice koje sam u ovom velegradu mogla zaista povezati sa zavičajem i otvaranjem duše. Pa naravno! Istresla sam nos i otišla do telefona, počevši da okrećem broj svoje „najbolje drugarice“.

„Haloo?“, čula sam energičnu melodiju mekog glasa sa druge strane.

„Heej“, pokušavala sam da usilim smešak, „imaš li vremena za jednu ispovest?“

„Koliko puta treba da ti kažem da mi ne postavljaš to pitanje?“, te reči uspele su da mi iščupaju kratki kikot iz usta. „Za tebe i ispovesti uvek imam vremena. Šta je sad bilo? Loša ocena? Svađa sa ocem? Neki od profesora ti ide na živce?“

Uzdahnula sam dugo i mučno, stežući vilice, izustivši negativan odgovor uz napor da se iskontrolišem i ne briznem u patetično dugi plač. Tišina sa druge strane poruči da je nastupio momenat razmišljanja.

„Ko te je dirao?“, upita ozbiljno sa pretnjom u glasu. „Kunem ti se, ako te je neko dirao, naći ću tog skota i svojim rukama mu...“

Prasak otvaranja vrata. Nisam više čula šta mi je glas govorio na uho. I dalje sam držala slušalicu, ali mi je fokus bio na zapletu koji je počeo da se odvija u sobi.

„A-ha!“, namćorasti domar povika poput detektiva koji je rešio zločin, držeći obema rukama Aladina i Blu Džin.

„Hej!“, pobunih se. „Spustite ih! Ne možete da...“

„Znao sam! Znao sam sve vreme da kriješ ove male vreće buva tu negde!“

„To su mačke sa pedigreom! Spustite ih smesta!“

„Oh, spustiću ih ja, ispred zgrade gde ćeš ih pokupiti jer letiš zajedno sa njima!“

„Šta?! Ne možete samo tako da me izbacite! Gde ću da živim?!“

„O tome si trebala da razmišljaš pre nego što si odlučila da kršiš pravila! A sad briši! Crta!“

Pre nego što sam uspela bilo šta da uradim ili kažem, bila sam izbačena na ulicu u pidžami sa mačjim ušima na kapuljači, pufnastim zeka-šušama na nogama, svim svojim stvarima i Aladinom i Blu Džin u naručju. Uzdahom sam razduvala šiške sa očiju. Gde ću sad? Ocu ne mogu da kažem šta se desilo, smesta će insistirati da se vratim u zavičaj, nakon čega će uslediti mnogobrojna ubeđenja i tvrdnje koje bi me podsećale da mi je lepo govorio i isticao da ne treba da studiram u Londonu. Prevrnuh očima. Pa, sigruno da ne može – zašto sam uopšte započinjala tu frazu koja u filmovima uvek prouzrokuje novu nevolju? Mrzovoljno pogledah u nebo. Baš je sada bilo neophodno da padne kiša, je l’?

Nisam imala kud. Bestraga, znala sam da će me ograničen broj poznanika doći glave... Sve koje poznajem stanuju u domu, a tamo ne mogu da se vratim... osim možda... Osetih talas nade. Nisam završila započeti telefonski razgovor. Ne bi bilo u redu da ostanem nedorečena. Zavukla sam se u najbližu crvenu govornicu.

„Haloo?“

„Hej, da li bi hteo društvo za vreme ponoćnog čaja?“

„Naravno!“, obradova se. „Pitao sam se gde si samo tako nestala. Šta se desilo tamo kad si morala da prekineš? Cimerka ti se vratila?“

„Ah, duga priča“, mahnuh rukom kao da je mogao da me vidi. „Ispričaću ti sve kad stignem. Još uvek si na istoj adresi?“

„Kao i uvek“, reče toplo. „Ne planiram da je menjam... pa, bar ne još neko vreme. Hmm, sad kad malo bolje razmislim, ne mogu da se setim kad je bio poslednji put da si svratila...“

„Bolje da to nisi rekao, sada me grize savest“, nasmejah se, prekrivši oči.

Ubrzo smo prekinuli. Pustila sam muziku i pošla ka metro stanici kako bih stigla do dela grada koji je bio moje odredište. Nadam se samo da neće biti neprimereno da ga molim da me udomi kao mačku lutalicu jer od ove večeri ništa drugo nisam ni bila.

"Welcome to your life

There's no turning back

Even while we sleep

We will find you

Acting on your best behaviour

Turn your back on Mother Nature

Everybody wants to rule the world

It's my own design

It's my own remorse

Help me to decide

Help me make the

Most of freedom and of pleasure

Nothing ever lasts forever

Everybody wants to rule the world

There's a room where the light won't find you

Holding hands while the walls come tumbling down

When they do, I'll be right behind you

So glad we've almost made it

So sad they had to fade it

Everybody wants to rule the world..."*

Bledozeleni neon i stanice izlepljene reklamama u beskrajnim tunelima. Lica koja ne skidaju pogled sa mene što zbog uvrnutog prtljaga, što zbog čudnog izbora odeće i izgleda, magnete za ljudsku pažnju. Kako je ova pesma uspešno održavala moje plavo (ne)raspoloženje, shvatila sam da nema nikakvog smisla da je slušam kada sam se uputila na Vest End. Kad već tekstovi pesme ne mogu da me oraspolože, ne ostaje mi ništa drugo nego da bar uskladim muziku sa ambijentom. Smenila sam kasetu u vokmenu za drugu, u nadi da će tonovi uspeti da bace romantizovanu čin i učine prizor za trunčicu filmskim.

"Sometimes you’re better off dead

There’s a gun in your hand and it’s pointing at your head

You think you’re mad, too unstable

kicking in chairs and knocking down tables

in a restaurant in a West End town

Call the police! There’s a madman around

Running down underground

to a dive bar in a West End town

In a West End town, a dead end world

the East End boys and West End girls

In a West End town, a dead end world

the East End boys and West End girls

West End girls"*

Zamislih se u pokušaju da udovoljim osećaju griže savesti i dosetim se kada je zapravo bio poslednji put kada sam išla na Vest End. Nebesa, zar sam zaista toliko bila okupirana ispitima i obavezama za fakultet? Išla sam niz ulice koje su se iz ove perspektive činile sasvim drugačijim u odnosu na one koje sam držala u svesti. Čini se da su prošli vekovi. Znam da je nemoguće, ali ima svako pravo ovog sveta da mi zameri i bude ljut na mene što tako dugo nisam dolazila u posetu. Hmm, mislim da je sve bilo prekriveno snegom kada sam išla – oh, pa to je bilo za novogodišnju noć! Uh, to jeste bilo davno...

Verujem da će biti pravo iznenađenje za njega da vidi da moja neposlušna griva više nije blatnjavo smeđa, niti plava kakva je bila kada sam pošla u srednju školu – pih, ja kao plavuša, kako da ne... Tih dana maštala sam da budem Madona. Otišla sam kod frizerke i zamolila je da ošiša moju grivu i ofarba je u plavo. Naravno, kako nije bila nikakva vila koja čini čuda, nije mogla od mene načiniti lepoticu kakva je pomenuta pop-diva. A onda sam otkrila gotik rok, Suzi Sju i Kjur i postala jedina osoba u zavičaju koja ih sluša. U to vreme sam počela da učim gitaru, a boja kose, heh, možete pretpostaviti koja je bila. Sećam se, otac je doživeo blagi nervni slom kada sam se vratila od frizerke, nakon čega je usledila samo jedna od naših nebrojenih rasprava i prepirki.

„Jesi li ti pri zdravoj pameti?! Nemaš ni šesnaest!“

„Pa?! Kakve to veze ima?! Bolje da ne znaš šta rade ostale! U poređenju sa njima, ja sam anđeo!“

Sa druge strane, dežurni slušalac mojih najdubljih ispovesti je uživao da me nagovara na najrazličitije eksperimente kada je u pitanju fizički izgled, što je bilo prirodno sa njegovom strukom. Uvek je tragao za „žrtvom“ koja će pristajati na oživljavanje njegovih nesvakidašnjih umetničkih modnih vizija. Kako sam mu najbliža, kristalno je jasno da sam u devedeset posto slučajeva pomenuta „žrtva“. Kažem devedeset posto iz razloga što neke njegove ideje zaista jesu ekstremi, a da sam pristajala i na njih, verujem da bi mi očeva vrata jednom za sva vremena bila zatvorena. Iovako nije nimalo srećan što se družim sa njim.

Nije česta pojava – pa, bar ne tamo odakle dolazimo nas dvoje – da muško odabere neko egzotično zanimanje kakvo je modni kreator. Zbog toga je imao nebrojene planine neprijatnosti u svom životu, ali ono što je bilo zadivljujuće je da se to uopšte nije negativno odražavalo na njegovo samopouzdanje – naprotiv, imam smešan osećaj da ga je samo osnažilo. Inače nije neko ko ima problema sa samopouzdanjem. Nisam slepa pristalica babskih veštičijih priča o zvezdama, ali verujem da će one gospođe koje su im verne moći da naslute koji znak se nalazi u njegovoj natalnoj karti. Pa, uverila sam se da u zvezdama ima izvesne istine, njegov ponos je naprosto nesalomiv. Verujem da je to jedan od razloga što se tako dobro i lako snalazi u velegradu kakav je London. Drugi razlog je što nije mutav i što u svakom trenutku govori ono što misli. Ruku na srce, nisam ni mogla da ga zamislim drugačijeg jer je, otkad se znamo, uvek bio takav – samo, jednostavno i naprosto Martin.

Lokalci su mu pripisali nadimak Ludi Martin. Pričali su da je čudan i da igra za drugi tim, ako mogu tako da se izrazim. Smetalo im je njegovo eksperimentisanje sa odećom kao i činjenica da se muško interesuje za šminku, frizure, haljine i odeću uopšte. Govorkalo se da je za sve kriva njegova majka koja mu je dozvolila da se mota oko njenog ormana i igra sa njenom odećom i nakitom. Mene su ljudi iz škole, zajedno sa ocem, gledali ispod oka i osuđivali što se družim sa nekim ko je na lošem glasu. Nikome nisam mogla da objasnim da sam sa njim imala odnos koji se odista mogao nazvati i smatrati prijateljstvom.

Kako sam bila sanjalica i večito zaronjena u neki drugi svet, relativno kasno sam čula glasine o Ludom Martinu koje su u to vreme već uveliko harale gradom. Čula sam svega nekolicinu njih o „nekom čudno-uvrnutom tipu“ od drugarica iz razreda na hodnicima gimnazije, ali sam ih primila sa rezervom. Verovala sam da je upleteno nebrojeno predrasuda i tone, tone hiperbola. Nešto kasnije, nakon što su se izređale sve moguće varijante lokalnih priča i legendi, imala sam prilike da se po prvi put susretnem sa svojom sadašnjom „najboljom drugaricom“.

Bili su vreli letnji dani meseca jula. En, Kristin i ja bile smo na lokalnom bazenu – ako nešto obožavam i ako uživam u nečemu jednako kao u filmovima, onda je to plivanje. U stanju sam da provedem i po čitav dan u vodi. En i Kristin su se sunčale dok sam ja, nalik akrobati, pravila različite pokrete u vodi, obrazujući najraznije figure. Plivala sam nebrojeno puta od jednog do drugog kraja, ne planirajući da napuštam vodu. Ipak, nakon nekog vremena, bila sam sasvim premorena, zbog čega sam prekovoljno morala da izađem i prepustim se ubitačno dosadnom sunčanju. Nikada mi nije bilo jasno zašto devojke preferiraju sunčanje uz bezveze muziku. Te godine je letnji hit bio pesma Olivije Njuton-Džon*, od koje se meni gotičarki povraćalo.

Obgrlivši peškir oko ramena, uputila sam se ležaljkama na kojima su bile moje drugarice kada mi je prišla nesvakidašnje neobična individua. Susrevši se sa očima, znala sam da je to morao biti ekscentrik o kom su kružile glasine, ali sam ga uprkos tome pustila da priča.

„Moram priznati da imaš zaista graciozne pokrete.“

Nisam mogla da se ne nasmejem njegovim rečima. Bile su nešto što sam najmanje očekivala da ću čuti od nekoga koga vidim prvi put u životu. Šta sam drugo mogla nego se prepustim igri koja me je snašla? Da bi čitava scena bila još uvrnutija (u pozitivnom smislu), u vazduhu se nije moglo osetiti naelektrisanje napetosti koje vlada kada se neko upoznaje prvi put. Iza njega, videla sam kako En i Kristin odmahuju glavama u znak neodobravanja i pokazuju da ni-ka-ko i ni-po-što ne budem naivna i upustim se u razgovor sa njim. To me je samo više nasmejalo. U inat njima i svim glasinama koje sam imala prilike da čujem, prihvatila sam njegov poziv na koktel. Atmosfera je postigla još veću komičnost kada smo došli do bara i shvatili da se tamo nije služilo ništa slično, zbog čega smo bili primorani da se zadovoljimo običnom limunadom sa po tri kockice leda i nekoliko špica limuna.

Ne kaže se tek tako da sve klizi kao podmazano kada ljudi spontano samo tako „kliknu“. Mogu slobodno da kažem da smo se nas dvoje prepoznali odmah pri prvom kontaktu očima. Otpočevši priču o filmovima koji su već u to vreme predstavljali moje najveće interesovanje i najveću strast, znala sam da je osoba sa kojom bih mogla da pričam neprekidno. Sve oko nas činilo se hiljadu prvim, a ne prvim susretom, pa, dok nije odlučio da me oslovi imenom.

„Nego, Emili...“

„Ja se ne zovem Emili“, prekinuh ga zbunjeno, što je i njega dovelo u isto raspoloženje.

„Kako? Zar ti nisi Emili Paterson, rođaka Ketrin Dids?“

„Ne, ne znam ko su one.“

Prasnuli smo u smeh. A šta smo drugo i mogli? Uhvatio se za glavu, prekrivši oči, ali je nastavio da se smeje pod uticajem mog smeha koji je, priznajem, u pojedinim trenucima zaista zarazan.

„Uh, kakva neprijatnost...“

„Neprijatnost? Pih, molim te“, nasmejah se, mahnuvši rukom. „Mogu da ti pričam o neprijatnostima koliko god hoćeš. Proživljavam ih svakodnevno čim izađem iz kuće.“

„Ne, ne, ne, ne razumeš. Trebalo je da se nađem sa jednom devojkom sa kojom sam telefonirao, a kada sam tebe video, bio sam ubeđen i sasvim siguran da si to ti i“, pogleda okolo, te frknu. „Pih, očigledno da se nije ni pojavila...“

„Pa, makar nisi ostao u potpunosti ispaljen.“

„To je tačno. Pa, valjalo bi početi ispočetka“, pogleda me uz smešak, pruživši mi ruku. „Martin Vestvud.“

„Znam ko si“, nasmejala sam se.

„Ah, da“, prevrnu očima, „kako li sam to prevideo...“

Tako je sve počelo. Otac se (prirodno kao i svaki brižni samohrani otac koji bi se našao na njegovom mestu) protivio tom prijateljstvu čim je saznao za njega. Trebala mi je čitava večnost da ga ubedim da nam Martin uopšte dolazi u kuću. Popustio je tek kada sam mu otkrila da sam imala prilike da upoznam sve članove domaćinstva u kom je „dečko na lošem glasu“ stanovao, ali je i to učinio uz debelo protivljenje sopstvenoj volji. Naravno, to ne bi bio moj otac da je sve moglo ići glatko. Martin nije mogao da boravi pod našim krovom duže od dva sata, a uz to je dobio i posebnu vrstu „penala“ – nije smeo da svraća nakon sedam, a „posebno naročito ne“ (citiram očeve reči za koje su navodnici maleni eufemizam za isticanje njegovog pretećeg naglašavanja reči) kasno u noć.

Eh, bar da je ostalo na tome, bar da me je samo on davio... To je počelo da se odražava na moj celokupan društveni život koji nikada nije bio Bog zna kako izobiljan. En i Kristin nisu prestale da se druže sa mnom, ali jesu počele da se ponašaju čudno i neprirodno, uz to i da me izbegavaju. Ako bi se, primera radi, dogovorile među sobom da jednu subotu odu na bazen ili jezero, ne bi mi rekle za to, ali bismo ih Martin i ja sreli tamo, zbog čega bi nam svima bilo neprijatno. Pa, nama trima. Martin nije imao nikakve veze sa tim. Kako nisam neko ko trpi izbegavanja i kamufliranja istine, primorala sam ih da mi kažu šta im to smeta.

„Ono kao“, reče Kristin sa svojom uobičajenom poštapalicom, „družiš se sa tipom koji lakira nokte.“

„Pa?“, slegnuh ramenima. „Bar ih lakira u crno. Ne lakira ih u bejbi ružičasto ili neku sličnu boju. I, moram priznati, nikada mi neće biti jasno kako mu nokti svaki put bolje izgledaju od mojih...“

Posmatrale su me kao da sam pala sa Marsa. Možda je za to kriv moj nadimak.

„Shvataš li da razgovarmo o tipu, o muškoj osobi?“, upita En.

„Naravno da shvatam!“, brecnuh se uvređeno. „Pobogu, to što ne ispunjava vaše vizije i predstave o muškosti ne znači da je vanzemaljac! Ponašate se kao da sam nekoj od vas obećala da ću je spojiti sa njim ili nešto slično!“

„Nikom od nas, ono kao, nije padala na pamet ni približno slična ludost“, Kristin mahnu rukom uz podrugljivi smeh.

„Možda da probaš sa nekim iz tvog komšiluka. Tamo ima puno slobodnih momaka“, En nije mogla da se oporavi od napada smeha prouzrokovanog sopstvenom neslanom šalom.

Njene reči su me uvredile. Upustile smo se u neprijatnu svađu koja je proredila naše odnose. Sada (pa, do sada), kako smo sve tri bile u istom studentskom domu, bilo je prirodno da se držimo zajedno jer smo došle iz istog mesta u ogroman, sasvim nepoznati grad – London, zaboga miloga – međutim, to nije bilo ni približno onome što smo imale pre mog upoznavanja sa Martinom. Primetila sam da su pokušavale da obnove to prijateljstvo, ali ja nisam htela iz razloga što nisam naivna da lako zaboravljam i prelazim preko uvreda tako teške kategorije. Primetivši to, En me je jednom prilikom uz uzdržano gađenje upitala:

„Još uvek se družiš sa... njim?“

„On ima ime i nije zabranjeno da se izgovara naglas“, rekoh žustro. „Da, još uvek se družim sa Martinom, zašto?“

„Mm... ništa.“

Pih, devojke... Nisu mi ni muškarci baš najjasnija sorta bića, ali devojke... Možda jesam jedna od njih, ali mislim da će mi one ostati večna enigma. Dvoličnost, spletke, ogovaranja, ljubomora i guranje noseva tamo gde im nije mesto... Kako? Zašto? Zbog čega? Zar im je toliko dosadno u životu da traže načine da upotpune sopstvene praznine tuđim životima? Nijednoj nisam mogla da objasnim kakav se to „klik“ desio između Martina i mene tog dana na bazenu, niti činjenicu da je jedina osoba koja ume da razume i sasluša sve što imam da kažem. Posvećuje mi više pažnje nego rođeni otac koji me nikada ne pušta da dovršim započetu misao jer svaki put ima da kaže nešto „mudro i neodložno“. Jedina je osoba koja ima uši za moje ideje i ambicije; najbolji je utešitelj i rame za plakanje u kriznim trenucima. Zato sam se uputila baš njemu.

Stigla sam na svoje odredište. Kako je sreća odlučila da me čitav današnji dan sabotira, nisam želela da je bacam u ponovno iskušenje. Nisam pozvonila na interfon (znam da bi se oboje razgalamili po hodnicima, što bi nekog suseda-džangrizavca sigurno motivisalo da pozove policiju bez potrebe), ušla sam sama u zgradu, mokra kao mornar koji je preživeo buru i izronio na kopno. Počela sam da pratim mnogobrojne stepenice do potkrovlja. Slabašno sam pokucala na vrata. Ruke su mi se toliko tresle da sam strepela da ću ispustiti nešto od svog mnogobrojnog prtljaga. Lagala bih ako bih rekla da ne osećam onu tremu koja se javlja pri susretima koji su imali prilično dugu pauzu.

S nestrpljenjem da čuje zvuk kucanja, na vratima se pojavio visoki mršavi momak blanš natapirane kratke kose, nežnim licem i plavim očima iscrtanim crnim kreonom. Nosio je crnu rolku, ogrnut mantil boje vina, šarene karirane pantalone – ah, kako mi reče da se zove taj dezen? Je l’ beše Lindsej? Oko vrata je imao neobavezno vezanu prugastu kravatu dok je na levoj ruci imao vezanu takođe kariranu maramu. Da, to je Martin. Ugledavši me, ne čekajući ništa, široko se osmehnu zgrabivši me u zagrljaj.

„Ziigiii!“, povika veselo nadimak koji mi je dodelio.

„Zdravo i tebi, Mart“, naterah se da progovorim. Ušli smo unutra.

„O moj Bože!“, iznenadi se. „Tvoja kosa! Nisi mi rekla da si se ofarbala! Luudilo!“, potom obrati pažnju na sve negativno što sam donela sa sobom, osmeh mu nestao sa lica. „Uuh, samo... mislim da ne bi trebalo da ličiš na životinjicu koja je preživela put kroz klanicu...“

„Zar izgledam tako deprimirano?“

„Ne, već pokislo. Farba ti se razlila po kostimu.“

„Pidžami“, ispravih ga uz uzdah. „Pa, bar je bila kad sam krenula ovamo...“

„Jadna mala“, skupi usne u saosećanju. „Brzo, idi se istuširaj. Daću ti nešto suvo da obučeš pre nego oboliš od nekog oblika pneumonije.“

Pre nego što sam uspela išta da kažem, već mi je uvalio u ruke krpice koje verujem da su bile neke od njegovih kreacija. Usilih smešak.

„Martine Vestvude, da ti tetka nije medicinska sestra i da nisi toliko opsednut odećom i bojama, pomislila bih da studiraš medicinu.“

Pošla sam u kupatilo. Videvši da su oko tuša visile šarene zavese, odabrala sam da mu dam predlog koji verujem da neće odbiti, a zbog kog bi me otac zarobio pod staklenim zvonom za sva vremena. Osim što imam apsolutno poverenja u njega, mislim da ću biti u stanju da mu ispričam one manje lepe detalje ako ne budem morala direktno da se susretnem sa njegovim licem, još manje pogledom izraženih bistrih očiju.

„Valjda me čuješ od šuštanja vode.“

„Savršeno jasno, ne znam za tebe.“

„Ih... Vidim da si zaboravio moje delfinske moći...“

„Oh, moje duboko izvinjenje“, smejao se. „Čoooveče Zigi, tek sam sad primetio koliko si stvari donela. Ideš kući sutra?“

„Ne“, uzdahnuh teško sklopljenih očiju, zalizujući kosu pod mlazom vode. „Mmm... recimo da sam... dobila nogu iz doma.“

„Molim?! Zašto bi tebi neko želeo da dâ nogu?!“

Uzdahnuh isfrustrirano. Ispričala sam ukratko razlog zbog kog sam večeras stekla ne tako časnu i čestu titulu lutalice. Prirodno za njega u ovakvim trenucima, uskliknuo je neraspoloženo jednu od psovki koje nije često koristio, ali se zato raspametio kada je čuo za Aladina i Blu Džin. To me je iznenadilo. Bilo mi je čudno da sam uspela da prećutim tako krupnu stvar. Ostavio me je na kratko da bi otišao da ih upozna, ostavivši mi dovoljno vremena za pranje grive.

„Ali hajde da si udomila neke divlje lutalice, a ne čistokrvne Sijamke“, nastavi kad se vratio. „Pih, okrutno“, frknu iznervirano. „Pa gde ćeš sada biti?“

„Mm“, obrazi mi planuše, „pa, ovo će zvučati tako prosjački od mene, ali...“

„Oh!“, prekinu me tačno na vreme. „Gospode, pa gde su mi maniri! Oprosti mi, molim te, baš sam slepac...“

„Ondaaa, udomljavaš me?“, nasmeših se, mada nije mogao da me vidi.

„To ne moraš ni da pitaš“, pljesnu rukama. „Hvala nebesima! Napokon sam dobio dostojnog cimera! Umirao sam od dosade u ovom stanu.“

„Mogao si slobodno da me pozoveš i ranije, ne bih se bunila“, nasmejah se, zavrćući vodu. „Hmm, možeš da mi dodaš peškir i odeću?“

Pružio mi je stvari kroz zavese. Na nesreću, bilo je dovoljno i ovo kratko vreme da sklopi kockice u glavi i shvati da nisam mogla biti lošeg raspoloženja pre izbacivanja iz doma jer nisam predvidela ništa slično. Sklopila sam oči uz boranje lica i dug uzdah, znajući da će me kontrola i odlaganje istine izneveriti svake sekunde. Kako mu nikad ništa ne promiče... Glas mi se polomi, briznuh u plač prisetivši se početka strmoglavog pada koji još traje. Martin je bio uporan u brižnosti i postavljanju pitanja šta se desilo, ali nisam mogla da dođem do reči. Nekoliko puta je upitao da li sam se obukla kako bi mogao da mi pruži „odgovarajuću terapiju“ kako smo to zvali među sobom. Navukla sam njegove stvari i razmakla zavese, jecajući. Ne čekajući ništa, uzeo me je u zagrljaj i odveo na kauč u dnevnu sobu. Zaronila sam glavu u njegovo rame.

„Oh Zigi“, uzdahnu saosećajno, milujući me po leđima. „Još te nikada nisam video ovakvu. Šta te tako muči?“

„Roland“, jedva sam uspela da izmumlam. Osetila sam kako mu se telo trglo kao da sam ga ubola rečima.

„Šta je uradio, skot jedan! Polomiću ga čim ga vidim!“

Martin je jedan od malobrojnih odabranika koji su znali za moju vezu sa Rolandom, mada, ne znam šta da mislim o tome. Nikada me nije pitao za njega, a kada bih mu prepričala neku od anegdota koja nam se desila, samo bi kratko klimnuo glavom uz „Mhm“ za znak razumevanja sadržaja priče ili bi imao samo jednu večitu istu impresiju – Ludilo – ali ni to ne bi izgovorio euforično i entuzijastično kako inače ima naviku. Bilo mi je čudno da ga vidim u ovakvom raspoloženju jer se to ne slaže sa njegovom prirodom.

„Martine, pre će on tebe svezati u perecu nego što ćeš mu ti naneti bilo kakvo zlo. Oboje znamo da se nikada nisi tukao.“

„Veruj mi, sada sam u savršenom stanju da mu pokucam na vrata i razbijem nos!“, prosikta žustro kroz zube, stisnuvši pesnicu. „Šta ti je uradio?“

Plač me je još jednom nadjačao, prošlo je neko vreme dok nisam ispričala sve. U poslednje vreme, kad god je trebalo da se vidimo, Roland nije bio u mogućnosti da dođe. Dogovorili smo se za večeras da se vidimo i kada sam došla kod njega, imala sam prilike da vidim šta je bio razlog zbog kog je stalno bio sprečen da se viđa sa mnom.

„A znaš mene... Ovako malo (pokazala sam prstima) mi fali da se zacopam u neku budalu...“

„Oh Zigi“, uzdahnu, poljubivši me u čelo. „Upozoravao sam te i pre nego što se išta desilo među vama. On je panker – u pokušaju, ako smem da dodam (prevrnuo je očima). Rekao sam ti da nije za tebe. Isuviše si fina i dobra za njega.“

„Pre bih rekla da je on previše dobar za mene“, uzdahnuh. „Poslednji put kada sam bila kod njega, rekao mi je“, počela sam da imitiram glas i gestikulaciju, „znaš mala, mogla bi da smršaš.“

„Da smršaš?!“, odvoji se od mene, ustavši sa kauča uz težak uzdah frustracije. „Taj prljavi pokvareni... Ah, treba mi cigareta...“

„Ovde je, na stočiću.“

„Oh“, vratio se nazad do mene i zapalio cigaretu, dunuvši dim u suprotnu stranu od mene na jasno iznerviran način. Odmahivao je glavom u znak neodobravanja, nisam ga skoro videla ovako uzrujanog. „Kakva svinja, neverovatno...“

„Ali, mislim da je u pravu“, rekoh tiho uz razočarani uzdah. Martin me ošinu pogledom plavih očiju.

„Gluposti! Zar ne vidiš kako ti je ušao u glavu?! Zigi, baviš se plivanjem otkad te znam i nikada nisi imala problema sa linijom! On je ništa drugo do samo riđokosa budala!“

„Ali-Ali volela sam ga“, briznuh u plač iznova. „Zaista jesam... Ah, zašto svaki tip u kog se zaljubim mora biti moron?“

„Ah“, uzdahnu, pomilovavši me po ramenu, naslonjene glave na moju, „voleo bih da mogu da ti dam odgovor na to pitanje... Priznajem, muškarci zaista umeju da budu kreteni... Da ja trenutno imam devojku, trudio bih se maksimalno da joj ulepšam svaki trenutak, a ne da joj zadajem nove patnje i muke. Znaš i sama kako je to izgledalo u srednjoj školi sa Melani...“

„Da, dobro se sećam Melani“, nasmejah se kratko, mada su suze nastavile da liju iz očiju. Pri pomeni imena devojke koja je u našim glavama slikala samo jedan portret, namrštih se u razmišljanju. „Nisi posle bio ni sa jednom više, bar ja ne znam da si imao išta drugo na duže staze...“

„Ne“, negacijom potvrdi moje misli. „Melani je bila i ostala jedina. Posle sam došao ovde, a onda znaš šta se dešavalo. Nisam ti ništa prećutao.“

„Možda bolje da jesi“, usilih smeh.

Najveća ironija kod Martina je što svojim izgledom sve može da ubedi da devojke (izvan mode) ne predstavljaju njegovu sferu interesovanja. U stvarnosti ga interesuju previše, ali, naravno, na nesvakidašnje specifičan način. Martin je zaista duša od osobe, dobar k’o ’lebac, da možeš da ga mažeš k’o puter na hleb i druge izreke sličnog tipa, ali – ali koje uvek sreću kvari – ne bi bio sa mnom na Zemlji da je anđeo kako se čini. Pošto nije srećne ruke sa devojkama iz okruženja (one ga tumače pogrešno na osnovu korica knjige koju nisu ni pokušale da otvore), okrenuo se jedinim devojkama za koje je zasigurno znao da ga neće odbiti – damama noći. U tome ga jedino sabotira romantična priroda, zbog čega se neretko zaljubljivao u njih, ali ta zaljubljenost nikada nije obostrana, niti dugog veka.

„Zaboga Mart, zar ne postoji nijedna normalna koja bi izašla sa tobom? Čak ni u Londonu?“

„Ne“, uzdahnu. „Zato sam se pomirio sa sudbinom da ću večno biti usamljeni stvaralac.“

„Da, ali... Moral?“

„Pih“, mahnu rukom, „imaš li drugačije rešenje za zadovoljavanje mojih erotskih nagona?“

„Martine, koliko god sam ti najbolja drugarica, verujem da je ipak bolje da se držim podalje te zone“, zbrzala sam uz širenje ruku.

„Daj Zigi, nije nam prvi put da pričamo o tome...“

„Znam, ali razgovore na tu temu vodimo u određenim uslovima u određenom raspoloženju pod dejstvom određenih brendova pića. Sad trenutno“, raspekmezila sam se, „nemam ni šta to da podelim...“

„Nemoj opet – Zigi... Zigi, slušaj me...“

„Ah dođavola sa ovom anomalijom! Dođavola sa viškom kilograma! Dođavola sa svim!“

„Zigi, ništa ti ne fali“, pričao je prirodno mekim glasom rođenim za utešitelja. „I, ako smem da dodam, od oka vidim da nemaš viška kilograma. Ta anomalija koje se toliko stidiš nije uvrnuta, niti tako groteskna kako je doživljavaš. Mislim da je to obeležje koje te čini jedinstvenom“, osmehnuo se. „Bez nje, ne bi bila Zigi.“

„Reci to milionima stranaca koji nemilosrdno lepe oči za mene! Nisam ja kriva što je to jedina stvar koju sam nasledila od majke!“

„Nee, to je divno obeležje jedinstvenosti. Znaš kako ja gledam na to? Kao da Majka Priroda nije mogla da se odluči između zelene i plave.“

„Znam to“, uzdahnuh dugo. „Svejedno, primorana sam da živim sa tim jer ne postoji način na koji mogu da je se otarasim. Ah, čak se ni Roland nije suzdržavao od komentara...“

„Ziigii“, milovao me je po ramenu, naslonjene glave na moju, „nisam navikao da si ovakva. Zaboravi na Rolanda. Videćeš, biće ti mnogo bolje bez njega. Nema više nikog ko bi te gušio i branio da slobodno budeš to što jesi.“

Slušala sam njegov glas ali mi nijedna reč nije mogla biti od pomoći. Iznova sam proživljavala trenutke iz veze koja je, ispostavilo se, od samog početka bila jedna velika greška, što me zaroni u plavo more mizerije. Sidro slomljenog srca vuklo me je na dno.

„Malena“, skupi usne kao i uvek kada ima da saopšti nešto što je moglo da mi ne bude po volji, „koliko god obožavao ekstreme i eksperimente, moram te što pre vratiti u prirodnu boju jer je ova neonska crvena daleko, daleko od tebe i tvoje ličnosti. Lepa je, ali mi nikako ne ide uz tebe, bez obzira što si Zigi.“

„Radi šta ti je po volji“, plakala sam, „Mene više nije briga ni za šta.“

Noć smo proveli u razgovoru, mojim suzama i maženju Aladina i Blu Džin. Aladin se sklupčao u mom krilu i neumorno mjaukao u pokušaju da me oraspoloži, Blu Džin, čudno jer je prilično stidljiva i ćutljiva, nije se odvajala od Martina u čijim rukama nije prestajala da prede. Ah, večeras mi niko nije mogao obrisati suze s lica... Tek nešto pred zoru smo svi utonuli u san na kauču u dnevnoj sobi.


* Tears For Fears – Everybody Wants To Rule The World (Songs from the Big Chair, 1985)

* Pet Shop Boys – West End Girls (Please, 1986)

* Olivia Newton-John – Physical (Physical, 1980)

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Eloïz A. Rogers

Novi Sad

Eloiz Ameli Rodžers (Eloïz Amélie Rogers), rođena u Subotici 2001. godine. Završila osnovnu školu u rodnom gradu i srednju Medicinsku školu u Novom Sadu. Završila studije na Filozofskom fakultetu, na katedri za komparativnu književnost. Odabrala da piše pod pseudonimom…

tekstova
5
čitanja
21
reakcija
0
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Proza

    5. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    THIS CHARMING MAN Raspoloženje za slušanje The Smiths nije opadalo. Njihovi tekstovi su popunjavali rupe u mom duhu. Njihove ploče jednako prate ploče grupe Siouxsie And The Banshees. Kako se prošla vremena čine lepšim i srećnijim sa ove tačke gledišta. U šta se to moj…

    Eloïz A. Rogers20. novembar · 7 min čitanja

    300

    Proza

    4. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    LIFE ON MARS? Ležala sam u krevetu i gledala u blještavi pun mesec koji se mogao videti kroz ogroman prozor. Branila sam sebi da utonem u san, znajući s čime bih morala da se suočim. Nisam želela da me obuzme ono odvratno bunilo koje je…

    Eloïz A. Rogers17. novembar · 12 min čitanja

    100

    Proza

    3. The Lovecats (Omaž osamdesetima)

    STARMAN Ušla sam u stan i smesta pošla u potragu za pidžamom. Ništa na svetu ne volim da nosim više od udobne pidžame. Martin je sedeo sa Aladinom i Blu Džin u dnevnoj sobi, pušio i gledao film. „Već si se vratila?“, upita kada sam…

    Eloïz A. Rogers16. novembar · 13 min čitanja

    600

    02

    Slično: Proza

    Cela rubrika
    Proza

    Različiti ljudi 6

    Na stolu ispred mene je predlog o sporazumnom raskidu braka. Baš tu, na trpezarijskom stolu gde smo prvi put vodili ljubav kad smo se uselili u ovu kuću. Sreća i tuga na istom mestu sa petnaest godina vremenske distance. To se valjda zove perspektiva. Čitam…

    Nenad Piper22. novembar · 2 min čitanja

    200

    Proza

    LAZAR I STANIJA (odlomak)

    LAZAR Pogledao je u beskrajno plavetnilo iznad sebe. Cvrkut mu je izmamio osmeh. Najzad ju je ugledao kao sivu tačku, ne veću od zrnca maka. Lebdela je u mestu, kao da baš njemu peva. Nema ničeg lepšeg od pesme ševe u sunčano letnje jutro. Onda…

    Dusan Genc18. novembar · 11 min čitanja

    700

    Proza

    Porodični ručak 5

    Nije voleo stari trošni autobus kojim je morao da se vozi do kuće, ali je to bio jedini način da doputuje. Jedan od dolazaka nakon nekoliko sati vožnje u neudobnom autobusu doneo mu je susret koji mu je oblikovao dalji život. Izlazeći na prašnjavoj stanici…

    Nenad Piper18. novembar · 4 min čitanja

    100

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi